Sudeći prema predizbornim obećanjima, stranaka koje su doble vlast u Federaciji BiH, protekle četiri godine trebale su nalikovati onom poznatom dječjem carstvu Branka Kockice u kojem je sve lijepo, nježno i u kojem se svako raduje.
Međutim, umjesto kuća od čokolade i prozora od marmelade, građani su od Vlade FBiH dobili samo skupe, neispunjene i prazne “šarene laže”.
Ova četverogodišnja politička bajka brzo se rasplinula pod teretom stvarnosti, ostavljajući iza sebe društvo u kojem, umjesto drugarstva i blagostanja, caruju korupcija, ekonomska stagnacija i masovni odlazak mladih.
Dok su nam politički moćnici s govornica servirali priče o privrednom procvatu i “svakom voću koje tamo raste”, stvarni život u Federaciji postao je nepodnošljivo skup, a inflacija i divljanje cijena osnovnih životnih namirnica potpuno su ogolili te jeftine političke trikove.
Radnici i penzioneri preživljavaju od danas do sutra, dok Vlada četverogodišnji mandat troši na kozmetičke reforme, međustranačke podjele plijena i bogaćenje pojedinaca.
Gorka stvarnosti bez članske knjižice
U tom njihovom fingiranom “carstvu” svako radi ono što hoće – ali isključivo ako ima pravu partijsku knjižicu, dok oni bez adekvatne članske knjižice razmiščjaju o pakovanju kofera ili nekom drugom bijegu od bh. stvarnosti.
Umjesto obećanog blagostanja, svjedoci smo svakodnevnih problema, fabrike u Federaciji BiH se zatvaraju, iako promet raste, doprinosi padaju, Vlada FBiH se zadužuje i to više ne kod međunarodnih fondova po povoljnim kamatama, nego na berzi i to po nepovoljnim uvjetima.
Dok Federacija tone u dužničko ropstvo, vlasti su, uz svesrdnu podršku opozicije, donijele novi Zakon o PIO-u. Ovaj zakon direktno gura buduće penzionere u bijedu, jer će njihova primanja biti daleko ispod današnje minimalne penzije koja jedva pokriva i osnovne troškove lijekova i režija.
A kako će građani Federacije Bosne i Hercegovine pamtiti ovu Vladu?
Sigurno će ostati upamćeni kao vizionari koji su uspješno uveli neradnu nedjelju, valjda da bi radnici imali slobodan dan za obilazak javnih kuhinja i traženje jeftinijih lijekova. Ili pak, traženja novog posla, jer ih je poslodavac morao otpustiti.
Pamtit će ih i po historijskim ekonomskim reformama, jer su ih kroz galopirajuću inflaciju naučili pravoj finansijskoj disciplini – kako da od jedne plaće preživimo tri dana, a preostale treba da žive od čistog zraka i optimizma.
Njihov mandat ostat će zlatnim slovima upisan i u oblasti infrastrukture i kriznog menadžmenta.
Dok su se hvalili historijskim uspjesima, simbol njihovog rada postala je pruga u Jablanici koja je mjesecima nakon poplava otužno visila u zraku – kao savršen spomenik brzini njihove reakcije i brizi za poplavljena područja.
Kako isprazniti biro slanjem naroda u Njemačku
Na kraju, građani im duguju i ogromnu zahvalnost za rješavanje problema nezaposlenosti, doduše, ne otvaranjem radnih mjesta u domovini, već tako što su stvorili idealan ambijent u kojem je jedina preostala i najsigurnija privredna grana postala kupovina jednosmjerne karte za Njemačku.
Pravo privredno “čudo” i trijumf vizije doživjeli smo krajem 2025. godine, kada je na evidencijama zavoda za zapošljavanje ostao registriran zanemarivi “sitniš” od 253.582 nezaposlene osobe.
Taj fascinantni uspjeh Vlada je postigla provjerenom ekonomskom taktikom, dok oni neumoljivo “friziraju” statistiku, Njemačka, Austrija i Slovenija neumoljivo prazne biroe i usisavaju radnu snagu.
Ništa manje impresivan nije ni njihov finansijski bilans, pa je tako ukupan dug Federacije sredinom 2025. dosegao epskih 6,41 milijardu KM.
Dok građani grcaju u dugovima za režije i lijekove, Vlada nas i dalje zadužuje tempom od kojeg se vrti u glavi, valjda duboko vjerujući da se “kuće od čokolade i prozori od marmalade” iz njihove predizborne pjesme najbolje grade tuđim, kreditnim novcem.
faktor
