BiHDruštvoMagazin

Srednjovjekovni bosanski stećak nije ni hrvatski, ni srpski, ni crnogorski spomenik

Širom Bosne i Hercegovine nalazi se iznenađujuće velik broj lokaliteta na kojima stećci i nišani tvore zajedničku memorijalnu cjelinu. Ti lokaliteti rasprostranjeni su od Ključa i Kupresa, preko Donjeg i Gornjeg Vakufa, Travnika, Doboja i Tešnja, Zenice, Visokog, Sarajeva, Olova, Kladnja, Ilijaša, do Živinica, Kalesije, Zvornika, Rogatice, Foče, Višegrada, Čajniča, a onda Livna, Konjica, Lukomira, Bradine, Mostara, Stoca

Hrvatsko i srpsko svojatanje Bosne i njene kulture, uz negiranje bošnjačkoga nacionalnog identiteta pojava je stara barem dva stoljeća, pa bi danas morala biti već dobro poznata. Bosni i Bošnjacima susjedi negiraju ime i identitet, otimajući im teritoriju, pisce, historiju, kulturnu baštinu, kontinuirano i uporno, držeći se dobro osmišljenoga plana i ne odustajući od njega.

Dobro svjesne činjenice da Bošnjaci, pogotovo u ranijim periodima, nisu u dovoljnoj mjeri istraživali ni čuvali vlastite korijene, kulturne vrijednosti i nacionalno blago, srpska i hrvatska velikodržavna elita u politici i akademskoj zajednici nametala im je različite pseudonaučne narative o srpskoj, odnosno hrvatskoj, pravoslavnoj, odnosno katoličkoj povijesti Bosne, naišavši pritom na vrlo malo otpora, budući da s druge nije postojao sistem djelovanja koji bi štitio bosanskohercegovačke vrijednosti od negiranja, otimanja i prisvajanja. Nažalost, zbog nefunkcioniranja državnih institucija, koje su i same zarobljene velikodržavnim interesima susjeda, mehanizmi zaštite nacionalnih vrijednosti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao njenog najbrojnijeg naroda svedeni su na minimum.

Tokom 20. stoljeća bilo je vrlo malo temeljitih i naučno potkrijepljenih istraživanja, studija, monografija, koje su obrađivale i sistematizirale historijske činjenice koje nedvojbeno potvrđuju da je Bosna oduvijek bila i kroz stoljeća ostala bosanska i da su Bošnjaci njen starenički narod koji kontinuirano živi i razvija se u svojoj zemlji s kojom je saživio, srastao svojim načinom života, običajima, vjerovanjima i samim imenom. Velikodržavne ideje nisu mirovale ni u vrijeme “bratstva i jedinstva”, pa su Bošnjaci, smišljeno, definirani kao vjerska grupa, a ne narod. Jer narod ima svoju tradiciju, kulturnu baštinu, korijene i što je najvažnije, pravo na državu.

Uz taj narativ, kreiran još u devetnaestom stoljeću, a razvijan u doba zajedničke države Jugoslavije kroz izrazito sugestivan obrazovno-odgojni sistem, Bošnjaci su generacijama rasli i odgajani, zabavljeni samim sobom, vlastitom egzistencijom i integracijom u jugoslavenski sistem vrijednosti koji ih kao narod nije ni priznavao. Zato mnogi među njima ni danas nisu u stanju razdvojiti bjelodane istine od perfidnih podvala s kojima se i danas suočavaju.

Iako je, nakon što je Bosna i Hercegovina izborila nezavisnost, napisan znatan broj različitih vrsta knjiga, tekstova, naučnih i stručnih radova koji, razotkrivajući silne falsifikate, precizno i jasno definiraju naučnu istinu, nerazumijevanje naše prošlosti još ni izbliza nije iskorijenjeno, a utjecaj velikodržavnih ideologija i politika i dalje se osjeti. Premda uglavnom prikriven i zakamufliran pričom o divnoj zajedničkoj prošlosti u zajedničkoj državi, antibosanski narativ u javnom prostoru u mnogim je oblastima svakodnevno prisutan.

U dokumentu “Memorandum SANU 2”, koji je Slobodna Bosna objavila 2013. godine, u poglavlju pod nazivom Muslimani, između ostaloga, stoji: “Političari i ostali funkcioneri u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, kao i svi drugi segmenti društva sve do običnih građana, trebaju izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali veru pradedova i prihvatili islam.”

A možda i ponajbolji pokazatelj kako lukavo na račun Bosne i Bošnjaka djeluju velikodržavni projekti jeste lijepo umotano otimanje bosanskoga i bošnjačkoga kulturnog naslijeđa, na koje opet nemamo adekvatan odgovor jer često najvažnije poslove od nacionalnoga značaja povjeravamo onima koji, svjesno ili ne, rade upravo u korist kreatora velikodržavnih memoranduma.

Kada je u julu 2016. godine na konferenciji UNESCO-a bosanski stećak uvršten na listu svjetske kulturne baštine kao “zajednički spomenik Srbije, Hrvatske, Bosne i Crne Gore”, većina je bosanskih medija o tome oduševljeno izvještavala, najavljujući “sjajnu budućnost” za bosanskohercegovačke kulturne spomenike i procvat turističke ponude. Malo ko je uopće propitivao mogućnost da ovim činom bosanski stećak postaje svačiji, a zapravo ničiji, odnosno da će se time u svjetskoj naučnoj i kulturnoj javnosti prestati definirati kao bosanski srednjovjekovni spomenik. Taj je događaj, koji jeste važan i vrijedan svake pažnje, u sebi krio dobro smišljenu podvalu i bezobzirnu otimačinu bosanske kulturne baštine. Ona čuvena Krležina “neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike – stećke” ovim je činom obesmišljena.

Objašnjavajući zašto Bosna i Hercegovina nije sama krenula u nominaciju stećka kao bosanskog srednjovjekovnog spomenika, historičar i tadašnji član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine Dubravko Lovrenović dao je nevjerovatan odgovor: “Postojale su na početku dvije mogućnosti. Jedna od njih je da Bosna i Hercegovina ide sama u nominaciju, što bi s organizacijskog aspekta bilo možda jednostavnije, isključilo bi brojna putovanja i ostale napore koji se vežu za koordinaciju cijelog rada između četiri zemlje. Druga mogućnost je bila da obuhvatimo sve stećke, koliko ih ima. Potpuno je logično i razumljivo da smo se opredijelili za drugu mogućnost. Osim toga, bili smo svjesni činjenice da serijska nominacija, u kojoj sudjeluju četiri države, ima više šansi da bude pozitivno evaluirana. To su razlozi zbog kojih smo se opredijelili za jednu serijsku nominaciju sa četiri države kao nosiocima projekta.”

A da štetu koju je Lovrenovićeva komisija nanijela bosanskoj, prije svega bošnjačkoj kulturi, UNESCO nikada ne može nadoknaditi, u devet godina nakon “istorijskog trenutka” uvrštavanja bjelodano se pokazalo. Stećak je izgubio bosanski predznak, a značajnijih ulaganja u njegovu zaštitu do sada nije bilo.

Akademska javnost ostala je nijema jer su za nju Lovrenovićev autoritet i “dobra volja” bili nesporni. Jedan od rijetkih intelektualaca koji je riječju i javnim djelovanjem glasno i uporno ukazivao da je zajednička nominacija bosanskoga stećka zapravo podvala Bošnjacima bio je historičar Ibrahim Pašić, ali je rijetko koji medij u to vrijeme dao priliku profesoru Pašiću da o tome govori. Još nakon same “zajedničke nominacije” 2009. godine Pašić je započeo teorijsko i terensko istraživanje, koje je posvetio stećku kao materijalnom spomeniku kulture, dokazujući njegov bosanski i bošnjački identitet. U uvodnim napomenama za svoju knjigu Od stećka do nišana, objavljenoj 2017. godine, Pašić piše kako su mu upravo svojatanja stećka potekla iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore bila posebna motivacija za istraživanje i nastanak njegove studije.

Nema sumnje da su se stećci morali naći na Listi svjetske kulturne baštine, ali samo kao bosanski nadgrobni spomenici iz srednjega vijeka, pod kojima najčešće leže pripadnici Vjere bosanske, heretici koje su i Zapadna i Istočna crkva stoljećima progonile. A da je stećak autohtoni bosanski srednjovjekovni spomenik, vezan za srednjovjekovnu Vjeru bosansku, između ostalog, govori i činjenica da se od ukupno 70.000 njih gotovo 90 posto nalazi unutar današnjih granica Bosne i Hercegovine, a većina onih preostalih na područjima koja su u različitim historijskim periodima pripadala zemlji Bosni. Na Listu svjetske baštine uvršteno je 30 nekropola, od kojih su 22 u Bosni i Hercegovini, po tri u Srbiji i Crnoj Gori i dvije u Hrvatskoj.

Osim toga, kako to uočava Pašić, “predosmanska vjerska i kulturna simbolika stećaka prenijet će se na nišane, nadgrobne spomenike Bošnjana koji su prešli na islam”. A još prije skoro pedeset godina Muhamed Hadžijahić je, na osnovu istraživanja, zaključio da su “na stotine mjesta najstarija muslimanska groblja situirana uz srednjovjekovne nekropole” i dodaje kako su na najstarijim muslimanskim nišanima neki simboli preuzeti upravo sa stećaka.

Također, sam format najstarijih bošnjačkih muslimanskih nišana argument je koji sam po sebi ilustrira njihovu snažnu organsku vezu sa stećcima. Muslimanski se mezarovi, nigdje kao u Bosni, nisu obilježavali tako velikim kamenim stubovima, niti su ukrašavani simbolima poput mača, luka i strijele, polujabuke, a koji su, nedvojbeno preuzeti s bosanskih srednjovjekovnih stećaka.

Zanimljivo je, a široj javnosti uglavnom malo poznato, da u Bosni i Hercegovini postoje stari muslimanski nišani ukrašeni epitafima na bosančici. Tako se, naprimjer, na području općine Rogatica nalaze stari muslimanski nadgrobni spomenici iz 15. i 16. stoljeća koji predstavljaju prelazni oblik od stećaka ka nišanima. Na nekima od njih nalaze se najstariji epitafi ispisani arapskim pismom, dok su tri ukrašena natpisima na bosančici.

Jedan takav nišan i danas se može vidjeti u selu Strane, u općini Prača, pod kojim leži izvjesni Stjepan, koji je zadržao bosansku krstjansku vjeru, ali su mu rođaci muslimani podigli muslimanski nišan. Babin mezar, u selu Kikači kod Kalesije, u zaseoku Babina Luka, na sebi ima oštećeni bosanični natpis, ispod kojeg je uklesana predstava šake, što je vrlo čest motiv na stećcima. Oko Babinog mezara nalazi se mlađe mezarje s dvadesetak manjih nišana.

Na lokalitetu Grebnice, kod sela Govedovići u blizini Trnova smještena je nekropola s 21 stećkom. U blizini nekropole nalazi se nekoliko starih nišana, među kojima i jedan u obliku stuba sa scenom lova i nečitkim natpisom na bosanskoj ćirilici. U selu Fatnica, smještenom uz putnu komunikaciju Bileća – Stolac, u blizini osnovne škole, nalazi se staro muslimansko groblje u kojem je i jedan nišan s natpisom na bosančici. U transkripciji Šefika Bešlagića, najpoznatijeg bosanskohercegovačkog istraživača stećaka, natpis glasi: Ase leži Skender. Ime Skender pročitao je i Mehmed Mujezinović. Muslimanskih nišana s epitafima uklesanim na bosanskom srednjovjekovnom pismu ima još u Gračanici kod Gacka, selima Čadovina, Oprašići, Dumanjići i Brankovići kod Rogatice, a jedan, koji je pronađen u Zgošći kod Kaknja, prenesen je u Zemaljski muzej u Sarajevu. Pod imenom “begovica” bosančica se na bosanskim nišanima očuvala sve do sredine 20. stoljeća. Posljednji registrirani tarih na bosančici nalazi se na nišanu Memnuna Hrasnice, iz 1930. godine.

Još jedna od tipično bosanskih historijskih posebnosti Bosne i Bošnjaka, koja se ne može sresti kod drugih muslimanskih naroda, jesu tzv. dovišta, koja po svojim lokacijama datiraju iz vremena srednjovjekovne Bosne. Kao tradicionalna vjerska bošnjačka posebnost, nadživjela su pad Bosne pod osmansku vlast. U novim političkim i vjerskim prilikama, koje su nastupile iza 1463. godine, dovišta su poprimila islamski karakter i održala se sve do danas. Prihvativši islam, onakav kakav su Osmanlije donijeli u Bosnu, srednjovjekovni Bošnjani sačuvali su mnoge elemente svojih ranijih vjerovanja i obreda. Bosanska dovišta, nekada “molitvišta”, koja svoje korijene imaju u bosanskoj narodnoj vjeri prije dolaska Osmanlija, rasprostranjena su po cijeloj Bosni, a veliki broj njih nalazi se uz nekropole stećaka.

Tako, naprimjer, uz selo Bakići, u blizini Olova, na mjestu koje lokalno stanovništvo zove “Slavanj”, nalazi se nekropola s 43 stećka, a uz nju su ostaci monumentalnih starih bosanskih nišana i aktivno muslimansko mezarje. Na tom lokalitetu se svake godine (24. juna) obavlja muslimanska molitva – dova, iz čega je nastao naziv Dovište. U naselju Glavogodina, smještenom ispod planine Igman, na jednom brežuljku iznad naselja situirano je staro muslimansko mezarje, a u neposrednoj je blizini, na drugom brijegu, nekropola sa stećcima, koju mještani nazivaju “Kaursko groblje”. Prostor uz ove dvije nekropole, patarensku i muslimansku, imao je karakter dovišta, gdje su stoljećima učene kišne dove.

Ovakvih dovišta, smještenih uz nekropole srednjovjekovnih stećaka i muslimanskih nišana ima širom Bosne i Hercegovine, a neki od tih lokaliteta jesu Alibegovići kod Sokoca, Boganovići, Čuništa, Kozjaci i Petrovići kod Olova, Dragoradi, Vrutci i Rakova Noga u općini Ilijaš, Grabenice kod Knežine, Grivići i Osenik u blizini Hadžića, Kuljan u općini Živinice, Osmaci u zvorničkoj Spreči, Pidriš i Bistrica kod Gornjeg Vakufa.

Nekropole stećaka i stara muslimanska mezarja, koji su na mnogo lokacija smješteni neposredno jedno uz drugo, često međusobno izmiješana, nedvojbeno potvrđuju kontinuitet bošnjačkoga nacionalnog i kulturnog identiteta na području Bosne. Naprimjer, u neposrednoj blizini Sarajeva, u Krupcu pod planinom Igman, nalazi se nekropola sa stećcima i nišanima, koja je 2009. godine, odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Komisija je postupala i odluku donijela na osnovu prijedloga Fonda za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca Kantona Sarajevo iz 2006. godine. Nacionalni spomenik čine 21 stećak i 12 nišana premještenih s prvobitne lokacije radi otvaranja kamenoloma u Krupcu.

U Starom selu kod Mrkonjić-Grada, u aktivnom muslimanskom groblju, uz džamiju, nalazi se sedam stećaka. U Večićima kod Kotor-Varoši nalazi se nekropola od 80 stećaka, a u neposrednoj blizini je muslimansko groblje. U nekoliko sela u Kupreškom polju, stara muslimanska groblja naslanjaju se na srednjovjekovne nekropole. U selu Oborci kod Donjeg Vakufa nalazi se čak sedam nekropola stećaka, a uz njih i stara muslimanska groblja, a tako je i u Gornjoj Slatini u istome kraju.

U mnogim mjestima uz bosanske stećke izgrađene su džamije. U Modriči, naprimjer, uz Vakuf džamiju, nalazi se osamljeni stećak koji se koristi kao kamen za spuštanje umrlih tokom klanjanja dženaze. U Docu kod Travnika, ispod starog muslimanskoga groblja, leži skupina stećaka zaraslih u travu i mahovinu. Idući prema istoku Bosne, nekropole stećaka i muslimanski nišani nastavljaju se jedni na druge.

Od ranije se znalo da na pojedinim bosanskohercegovačkim lokalitetima stećci i nišani tvore zajedničke nekropole. Međutim, izostajala je naučna sinteza na osnovu koje bi se mogao utvrditi sveukupan ili približan broj zajedničkih nekropola. Upravo je zato profesor Pašić svojom studijom Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini, nastojeći popuniti tu prazninu, pokušao utvrditi sveukupan ili barem približan broj zajedničkih nekropola stećaka i nišana na cjelokupnom bosanskohercegovačkom tlu i, iz aspekta historijskog i arheološkog metoda, utvrditi njihove osnovne karakteristike. Kako sam kaže, “multidisciplinarna istraživanja provedena za potrebe Projekta pokazuju da se širom Bosne i Hercegovine nalazi iznenađujuće velik broj lokaliteta na kojima stećci i nišani tvore zajedničku memorijalnu cjelinu”.

Ti lokaliteti rasprostranjeni su od Ključa i Kupresa, preko Donjeg i Gornjeg Vakufa, Travnika, Doboja i Tešnja, Zenice, Visokog, Sarajeva, Olova, Kladnja, Ilijaša, do Živinica, Kalesije, Zvornika, Rogatice, Foče, Višegrada, Čajniča, a onda Livna, Konjica, Lukomira, Bradine, Mostara, Stoca. U studiji Od stećka do nišana Pašić navodi 175 lokacija na kojima se zajedno, jedni uz druge ili čak izmiješano, nalaze stećci i nišani, a taj broj sigurno nije konačan.

Na osnovu Pašićeve studije, ali i radova mnogih drugih istraživača, poput Šefika Bešlagića i Mustafe Mujezinovića, dolazi se do zaključka da stećak nije hrvatski, srpski ili crnogorski spomenik, nego bosanski povijesni i kulturni spomenik, podizan iznad grobova bosanskih bogumila ili heretika, a samo u kraćim periodima nasilnih katoličko-pravoslavnih prevjeravanja bio je katolički i pravoslavni nadgrobni spomenik. Također, jasno se vidi da su se pripadnici Crkve bosanske, odnosno sljedbenici srednjovjekovne narodne bosanske vjere, nakon što bi prihvatili islam, ukopavali u neposrednoj blizini grobalja svojih predaka, pod muslimanske nišane koji nalikuju stećcima.

Dakle, potpuno je jasno da između srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika i prvih muslimanskih nišana postoji organska neraskidiva veza, odnosno da je kontinuitet koji povezuje dobre Bošnjane i savremene Bošnjake očigledan i opipljiv. Ne uklapa se to u velikodržavne strategije susjeda koje počivaju na krivotvorenju naše prošlosti, ali nauka ipak mora imati posljednju riječ.

stav.ba

Slični članci

Back to top button