Kada smo posljednji put nastupali na Svjetskom prvenstvu u Brazilu Kerim Alajbegović je imao sedam, Esmir Bajraktarević devet, Ermin Mahmić također devet, a Tarik Muharemović jedanaest godina. Sada, 14 godina poslije, pomenuti igrači odveli su svoju domovinu u nokaut fazu Mundijala i ispasali najsjajnije stranice bh. sporta od njene nezavisnosti.
Nešto što je dugo bilo nezamislivo se ostvarilo – Bosna i Hercegovina je ponovo zaigrala na Svjetskom prvenstvu. I na njemu nije bila tek slučajni prolaznik. Prije nas su kofere spakovali jedni Nijemci, Nizozemci, Šveđani, Turci, Urugvajci, a Italijane smo lično mi ostavili ispred malih ekrana.
Plasirali se na prvenstvo svijeta nisu bivši evropski prvaci Danci i Grci, a kod kuće je ostala Srbija, Mađarska, Ukrajina, Poljska…
Svi oni su ispred TV gledali ko je i šta je postala Bosna i Hercegovina. Ekipa koja se pod ovim istim selektorom i mahom istim igračima nalazila na stubu srama. Koja je proživjela rezultatske golgote protiv Njemačke, Nizozemske, Luksemburga, sada je zavrijedila aplauze cijelog svijeta.
Možda i značajnije od toga, vratila je ovom narodu nacionalni ponos i pobjednički mentalitet. U ovih 20 dana političke zavrzlame nikoga nisu zanimale. Svi su disali kao jedno i srčano navijali i pozdravljali svako uklizavanje naših igrača, svaki izboreni aut, slavili su se i golovi. Ukupno njih pet. Zabijali su Jovo, Kerim i Ermin dva puta.
Zvona jedne sarajevske crkve pozdravljala su svaki od njih, a pred Begovom džamijom ljudi su klanjali odjeveni u dresove Zmajeva.
Ono što nije uspio niko – uspjeli su oni. Dječaci čiji su roditelji 90-tih godina utekli od agresije u bijeli svijet sada su izrasli u velike ljude i velike igrače za koje će se tek čuti.
Amerika nas je upoznala i u njoj smo se asimilirali, baš kako je opjevala Dubioza, a uskoro će nas upoznati i Velika Britanija na čijem će se tlu igrati Evropsko prvenstvo 2028. i na kojem će četiri godine stariji i iskusniji Zmajevi tek pokazati šta znaju!
Salko Grebović
(Vijesti.ba)
