Rođena koncem ljeta 1425. godine, vjerovatno u prijestolnom humskom gradu Blagaju, od oca Stjepana Vukčića Kosače, vrlo uticajnog bosanskog i humskog vlastelina, i kneginje Jelene Balšić, kćeri posljednjeg zetskog vladara Balše III. Balšića, Katarina Kosača nesumnjivo predstavlja jednu od najintrigantnijih političkih figura ne samo burnog bosanskog srednjovjekovlja nego i ukupne bosanskohercegovačke povijesti.
Piše: Alen Zečević, za Radiosarajevo.ba
Ona je, što govore mnoge još uvijek žive usmene tradicije, bila i ostala povijesni lik sa kojim se u duhu bosanskohercegovačkog identiteta, kulture i domovinskog sentimenta i danas intimizira najveći broj stanovnika Bosne i Hercegovine.
O najranijem periodu njenog života sačuvano je malo podataka. Djetinjstvo je, osim Blagaja, provodila u gradu Sokolu, jednom od starih porodičnih rezidencija Kosača. Vrlo rano ostala je bez majke, pa je odrastala uz oca i trojicu braće – Vlatka, Vladislava i Stjepana.
Turbulentno doba u Bosni
Bilo je to neizvjesno i vrlo turbulentno doba unutar srednjovjekovne bosanske države.
Na povijesnoj sceni djelovali su vrlo moćni predstavnici velikaških porodica, koji su svaki u svojoj oblasti nastojali čuvati vlast i proširiti je na račun susjednih teritorija.
Njen otac, suvereni vladar Huma, slovio je za jednog od vojnički i politički najsnažnijih vlastelina u cijelom bosanskom kraljevstvu. Naročito duga bila su neprijateljstva sa tada aktuelnim bosanskim kraljem, Stjepanom Tomašem.
U povijesnim izvorima Katarina se prvi put spominje koncem novembra 1442. u oporučnoj ispravi svoje prabake, Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića. Prema njenoj želji “gospodični Katalini”, kako je imenuju u oporuci, ostavila je u nasljedstvo zlatnu narukvicu u obliku zmije i naušnice.
Udaja za bosanskog kralja Stjepana Tomaša
Katarinino ime postalo je sve prisutnije u izvorima nakon što su 1445. godine Stjepan Vukčić Kosača i bosanski kralj Stjepan Tomaš sklopili mir. Svoje su savezništvo ozvaničili godinu dana kasnije, u maju 1446., zaključenjem braka mlade Katarine i Stjepana Tomaša na polju Milodražu kod Kiseljaka.
Obzirom da Katolička crkva nije izražavala protivljenje njihovom braka, osnovano se može pretpostaviti da je Katarina u tom trenutku bila katolkinja. To, između ostalog, potvrđuju i brojni izvori koji govore o bliskim odnosima bosanske kraljice i franjevačkog reda u Bosni.
Tako znamo da je 1447. godine, prema posebnoj odluci pape Nikole V, Katarina kraljica u svojoj pratnji imala i dva franjevačka redovnika. Uz kraljičino ime, također, vežu se gradnje crkve sv. Katarine u Jajcu i crkve Presvetog Trojstva u Vrilima na Kupresu. I sam kralj Stjepan Tomaš, koji je ranije u konfesionalnom smislu bio sljedbenik učenja Crkve bosanske, iz isključivo političkih razloga se opredijelio za katoličanstvo.
Njega i kraljicu Katarinu, prema papskom dokumentu iz juna 1452. godine, na katoličanstvo je prevjerio papin legat i hvarski biskup Toma Tomasini. U poveljama datiranim 1446. godine bosanski kralj isticao je svoju punu vladarsku titulu “Štefan Tomaš Ostojić, kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim Krajima, Zapadnim stranama, Usori, Solima, Podrinju i k tomu”.
Godine 1449. u kraljevskoj porodici rođeno je njihovo prvo dijete, Žigmund.
Aprila mjeseca iste godine, ˝u znak veselja zbog rođenja njegovog novostečenog sina˝, Dubrovčani su bosanskog kralja darovali sa tkaninama u vrijednosti od 800 perpera.
Drugo dijete, kćerka Katarina, rođena je nekoliko godina kasnije.
Izgnanstvo u Rim
Stjepan Tomaš preminuo je 1461. godine, a na bosanskom prijestolju naslijedio ga je Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka.
Njegov odnos sa Katarinom i njenom djecom bio je dobar i politički vrlo korektan. Vlast u bosanskoj kraljevini održavana je relativno stabilnom, koliko je to bilo moguće u uslovima sve snažnijih vojnih nasrtaja osmanske vojske na njene granice. Tada je u pitanje dovedeno i unutrašnje političko jedinstvo. Naime, zbog čestih involviranja osmanskih vojskovođa u politički život bosanske kraljevine unesena je anarhija.
U trenutku velikog vojnog pohoda na Bosnu pod zapovjedništvom sultana Mehmeda II Fatiha, kraljica Katarina se prema predanju nalazila u Kozogradu pokraj Fojnice odvojena od svoje djece. Četrnaestogodišnji Žigmund i desetogodišnja Katarina, koji su ostali uz bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, pali su u osmansko zatočeništvo.
Kraljičino prvo utočište u paničnom bijegu bilo je u Dubrovniku, odakle se nakon izvjesnog vremena trajno sklonila u Rim. Zahvaljujući statusu i ugledu, kojeg su itekako bili svjesni svi istaknutiji predstavnici vlasti i Crkve, Papa joj je odredio mjesečnu finansijsku podršku od 100 dukata i 20 dukata za najam stana.
Tim novcem Katarina je pomagala i izdržavala “mnoge barone iz svoga Kraljevstva”. Dvorsku pratnju, koja je izbjegla sa kraljicom u Rim, predstavljao je Radič Ivana Klešić, vjerovatno blizak rođak bosanske vladarske dinastije.
Katarinini ljudi od najvećeg povjerenja bili su Juraj Nikole Čubranića i Abraham Radić, te dvorjanke Paula Miroslava Mirkovića, Jelena Ivana Semkovića i Mara Jurja Mišljenovića.
Katarinina najveća preokupacija bila je sudbina njene djece. Na sve moguće načine nastojala je da ih oslobodi iz osmanskog zatočeništva. Preko svojih izaslanika obratila se 1470. godine Sforzi Galeazzu, milanskom vojvodi, molbom da pomogne njene napore i otkupi djecu.
Tih mjeseci do nje je, vjerovatno preko njoj bliskih diplomatskih kanala, stigla vijest o mogućoj odluci sultana da kraljici isporuči sina Žigmunda. U nadi da će vratiti i vidjeti sina spremala se za putovanje prema osmanskoj granici, a da li je ikada stigla do granice – nije poznato.
Kraljičini posljednji dani
Za vrijeme boravka u Rimu kraljica Katarina je održavala prijateljske odnose sa franjevcima iz crkve sv. Marije Aracoeli, pred kojima je sastavila svoju oporuku. Ovim dokumentom odredila je 200 dukata za potrebe pogrebnog obreda, izgradnje grobnice i spomenika, sa željom da se ukopa u spomenutoj crkvi.
Crkvi je darovala kraljevski plašt od zlatom vezenog sukna i svileni oltarnik. Misal, kalež i jedno ruho za misni obred ostavila je slavenskom gostinjcu sv. Jeronima.
Kraljica u svojoj oporuci nije zaboravila ni osoblje koje joj je do posljednjeg dana služilo u Rimu, ostavivši im dar u vidu dukata. Svojoj nikad prežaljenoj djeci ostavila je bodež, srebrene tacne, dva vrča u srebru.
Mač njenog pokojnog supruga, kojeg na tronu nikad nije naslijedio njihov sin Žigmund, ostavila je sinu svog brata Vladislava, Balši. Preminula je samo pet dana nakon pisanja oporuke, 25. oktobra 1478. godine. Poštujući njenu želju sahranjena je ispod oltara crkve sv. Marije Aracoeli, na kojem se nalazio spomenik sa likom kraljice ukrašen raskošno lijepom kraljevskom krunom, grbom Kosača i Kotromanića, te knjigom koju su čuvale njene prekrštene bosanske ruke.
