BiHDruštvoHercegovinaKonjicVijesti

Gruščanke sam majke dijete

Uz kazivanje Esada Bajića,

pozivamo vas da prisustvujete otvaranju Šehidskog spomen-obilježja u Grušči

Odozodo rijeka Rakitnica i Riječica, a odozgo klisure Visočice zarobile malo selo Prebilje na oštrom brijegu gdje, kako historija kaže, već stotinama godina kao da se klati u nedoumici gdje da se otisne, desno ka Rakitnici ili lijevo ka Riječici koja bi ga, opet, kojih stotinjak metara niže odnijela u Rakitnicu.

Rakitnica je naoko mala, ali s jeseni i proljeća snažna i opasna rijeka, zato je dobila i ime. Riječica ima mali tok i isto tako malu snagu pa joj se nisu udostojili davati ni neko posebno ime. Znalo se odvajkada, moraš biti jak i snažan da bi postojao, inače nema se na te potrebe trošiti riječi na nekakvo ime.

Gore nad klisurama Visočice prostiru se čairi na kojima je hiljade ovaca i stotine krava za ljetnjih i jesenjih dana punilo svoje stomake sočnom ispašom, zauzvrat nudeći mlijeko, vunu i gnojivo čije se grudine ponekad uzdizale i iznad krovova malih, skromnih čobanskih koliba.

Tu na tim livadama na hitroću su svikavalo generacija gordih, snažnih i odvažnih insana što će, kad gdje dalje odu, bit zvani Gruščanima, ili „Rusima“, – nazivom koji ni do dan danas nije izvorno razopućen, je li došao od tog što su, hvala Bogu, brojni ili po onom starom grušačkom dedi što je zaglavio robije u Sibiru pa na pitanje koliki je Sibir odgovorio „Velik, ima ko Prebilji“ a pitalac onda logično izvukao zaključak ako su Prebilji veliki ko Sibir, cijela Grušča je ko Rusija.

Usudom krajolika ali i voljom raznih politika, Grušča je ostala po strani i od havetnih puteva i od civilizacije, sve dok se život u Bosni i Hercegovini nije pretumbao početkom 1992. godine kada Grušča kao i mnoga slična bošnjačka mjesta postaju strateška dubina, jedini prohodni pravac i za nazad i za naprijed…

Kad puti postaše bespuća, bespuća postaše puti. Strehe grušačkih kuća, njihove skromne sobe, ali široko domaćinsko srce primiše mnoge prognane, mnoge ranjene što na rukama jakih grušačkih mladića preko vrleti ovih bjehoše nošeni do gradskih bolnica, nalazeći spas i život.

U povratku na istim plećima hiljade metaka, granata, oružja i oruđa, bjehoše nošeni do prvih linija. I kad prve linije padoše Grušča, hvala Bogu, osta naša, da utočište pruži, sigurnost, da se presaberemo i odlučno pred dušmane stanemo.

Na linijama, u odbranama i probojima, u porazima i pobjedama ginuli su i sinovi Grušče:

MACIĆ (HALIL) ADEM 1968-1992, MACIĆ (HIMZO) HADŽIJA 1969-1992, HALILOVIĆ (MUHAREM) MUSTAFA 1972-1993, MACIĆ (BAJRO) HALIL 1964-1994, HEJUB (AVDO) MUHO 1972-1995, HEJUB (AVDO) MUSTAFA 1970-1995.

(Esad Bajić)

Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog sebe, dođi, svrati, obiđi, spomenu se prikuči i dovu prouči…

Jedinstvena organizacija boraca “Branilaca Konjica”

Slični članci

Back to top button