Piše: Emir Delić, novinar Al Jazeere Balkans
Bio je juni 2008.godine kada je Izvršni odbor NSBIH izvukao zeca iz šešira. Miroslav Ćiro Blažević ukazao se na ‘’slatkom ćošetu’’ na Baščaršiji. ‘’Trener’’ svih trenera zasladio je tufahijama selektorski posao u reprezentaciji BiH. Naslijedio je Mehu Kodru u vrlo delikatnom trenutku kada se reprezentacija gotovo raspala. Kodrina smjena detonirala je bombu: organizovana je utakmica ‘’za spas bh.nogometa’’, u kojoj su igrali (zamislite) reprezentativci koji isti dan nisu željeli istrčati u prijateljskoj utakmici sa Azerbejdžanom u Zenici.
Nezadovoljstvo navijača je kuluminiralo, pa su pokušali spaliti Savez… Nacionalni tim doveden je do vjerovatno najniže tačke u svojoj historiji.
Dolazak karizmatičnog trenera na klupu Zmajeva dočekan je sa skepsom. Političari i legende nisu ga željeli. Javnost je bila protivni, novinari podijeljeni. Umjesto podrške – osuda. Nisu mu oprostili neke izjave iz ratnog perioda, uzimanje igrača rođenih u BiH koje je privolio da igraju za Hrvatsku. Ćiro je bio Tuđmanov čovjek, a poznata je bila i poglavarova uloga u ratu. Ali, Ćiro se nije dao. Zasukao je rukave i krenuo u posao. Dobio je u ruke tada vrlo potentu generaciju sa mladićima gladnim uspjeha koji su trebali čovjeka baš kao što je bio Ćiro – autoriteta i učitelja, psihologa, fakina, ali i stručnjaka. Krenulo je loše. Poražena je Bosna i Hercegovina u Ćirinom debiju protiv Bugarske na Bilinom polju, ali se vidjelo nešto novo. Prvi put u dresu nacionalnog tima zaigrao je Miralem Pjanić. Osjetio se tada jedan novi pristup. Ćiro je u tih godinu i po dana napravio čudo. Vratila se euforija, navijači su nosili ekipu, igrački su napredovali Džeko, ibišević, Spahić, Salihović, Ibričić, pojavili su se Jahić i Muratović, dobili smo Begovića… Nakon što je Bosnu i Hercegovinu na korak do Svjetskog prvenstva zaustavio Portugal, Ćiro je podnio ostavku i otišao za dolarima u Kinu.
Zbog Maroka razmišljao o završetku karijere
Tačno 15 godina kasnije stvari kao da se nisu pomjerili s mrtve tačke. Iako se u proteklom periodu reprezentacija plasirala na Mundijal u Brazilu, igrala nekoliko puta baraž. No, ponovo se našla u ćorsokaku. Serija loših poreza, smjena Peteva koji je krenuo u stvaranje igre i ekipe, te dovođenje Faruka Hadžibegića, a onda i Mehe Kodre, koji nisu pronašli dobitnu kombinaciju. Trajali su kratko. Hadžibegić četiri utakmice, Kodro dvije. Nisu popravili krvnu sliku ekipe, u koju se uvukla letargija. Kriza je duboka, a kraj se ne vidi.
Nogometni Savez i njegov predsjednik Vico Zeljković odlučili su otvoriti priču koja je decenijama bila tabu tema. Krenuli su po Vahida Halilhodžića. Legendarni trener, jedan od najboljih u BiH svih vremena, velikan koji je priznat širom svijeta, velika je želja rukovodstva našeg ssaveza. On je taj koji može zaustaviti kola kojima su otkazale kočnice i jure nizbrdo.
Vaha je čovjek koji je kroz život uglavnom popravljao stvari. Ono što bi neko bacio u kantu, Vaha je ‘’obrađivao’’ i vraćao mu sjaj. Gdje god bi dolazio, čekao ga je veliki i težak posao. Nikad u karijeri nije došao u sredinu gdje je sve idealno. Gdje bi mu ispunjavali želje, dovodili igrače koji mu se sviđaju… Stalno je morao da izvlači kestenje iz vatre, da stvara od nule, da se bori s vjetrenjačama. Sudbina, rekli bismo.
I ovaj put je tako. Vahid je bez posla nakon što je prije skoro godinu dana dobio otkaz u Maroku. Mnogo ga je povrijedio taj potez Saveza čiju je reprezentaciju odveo na Mundijal u Katar. Uložio je sebe u taj projekt. Radio danonoćno, putovao po Evropi, tražio nove igrače. Istovremeno je čistio svlačionicu, ‘’utegnuo’’ ekipu. Iako je sve napravio kako treba, nije mogao protiv zvijezda koje su mu napravile pakao. Smijenjen je i nije mu dozvoljeno da vodi tim na Mundijalu. Maroko je trebao biti njegov labuđi pjev. Još jednom se ponovila nešto što je već ranije doživio u Japanu i Obali Slonovače. Vaha se od tada oporavlja. Rane su duboke i bole. Jako. Mjesecima je odbijao sve ponude, čak i razgovore s potencijalnim klubovima i reprezentacijama.
Razmišljao je i o završetku trenerske karijere u 70. godini života. Dok se kretao dobro poznatim koridorima od Pariza i Lillea, do Promajne, između Dubrovnika, pa Mostara i Jablanice, provodio vrijeme sa suprugom, djecom i unucima, sve više se udaljavao od lopte. Uživao je u slobodnom vremenu kojega je imao napretek.
Ne može se rušiti reprezentaciju koju vodi Vaha
Sve vrijeme je sa strane pratio reprezentaciju svoje zemlje. Nikad se nije upuštao u dublje analize, ali jeste komentarisao. Nijednom selektoru nije bio sjena. Za sve je nalazio opravdanje, ali duboko svjestan da nije dobro i da može i mora bolje.
I konačno je kucno čas – Vahid Halilhodžić je u situaciji kada ne smije i ne može odbiti reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Ovo je trenutak istine. Da li želi preuzeti odgovornost i pokušati napraviti veliki zaokret. Nije idealna situacija, ali nije ni bezizlazna. Pred njim bi bile četiri utakmice u kojima bi složio ekipu po svome ukusu, pernio igračima svoje ideje i pripremio ih za mart naredne godine i baraž Lige nacija. Podsjetimo, Bosna i Hercegovina preko baraza može ostvariti plasman na Euro 2024. u Njemačkoj.
Vahine sumnje u to da je nogomet u BiH u raljama politike nisu bez temelja. Nogomet mora biti politički neutralan, ali ne može biti apolitičan. Zna to i Vaha. Uostalom, politika mu je (između ostalog) presudila u Maroku i Obali Slonovače. Logične su i njegove dileme da li neko želi srušiti reprezentaciju. Ali, ova pada u vodu, jer da je neko želi rušiti, ne bi ga zvao za selektora. On je sigurno ne bi rušio, nego gradio s generacijom mladića koji dolaze, sa Dedićem, Ahmedhodžićem, Hadžikadunićem, Tahirovićem, Demirovićem, Gazibegovićem… nadasve s Džekom, Pjanićem I Kolašincem, senatorima ovog tima koji bi sigurno dobili elan i novi motiv s trenerom kakav je Vaha. Jer, Vaha je drugačiji od svih, on je neupitni autoritet u svlačionici, njemu niko ne može kazati NE, on je neko ko ne pravi lažni kompromis. Vaha, jednostavno, zna biti glavni.
Možda trenutno ne poznaje dobro igrače, ali nije znao ni one u Maroku, Japanu ili Alžiru. Nije znao ni šta ga čeka u Rennesu ili Lilleu koje je uzimao, vadio iz mrtvih i lansirao u orbitu. Dobio bi Carte Blanche. Odriješene ruke da ‘’reda’’ kako misli, od spiska do stručnog štaba. Imao bi potpunu slobodu i autonomiju da radi kako misli da treba. Dobio bi ugovor na duže staze – do Mundijala 2026.
Sjećamo se Švabine suze u oku
Njegov dolazak bi bio vijest dana u regionu. Centralni dnevnik bi počinjao i završavao s Vahom. Izazvao bi euforiju, baš kao i Ćiro prije 15 godina. Dao bi nadu ovom narodu da nije sve crno, da navijači nisu ostavljeni, da ima neko ko se želi boriti za budućnost.
On ima obavezu prema državi u koju je rođen, za koju je puno dao u ratu, koja ga je ‘’milion’’ puta razočarala, ali nikad ga se nije odrekla. Vaha je patriota koji često u uskom krugu doslovno pusti suzu and nesretnom sudbinom svog naroda i svoje zemlje. Neki ga smatraju materijalistom koji nema emocija i koji sve gleda kroz novac. To jednostavno nije istina. Vaha je pomagao i reprezentaciji i Savezu, pomagao je svom Veležu, pojedincima, klubovima, sportistima, ali nikad nije želio da se o tome javno govori.
Vaha, nemoj da ti sutra bude žao. Nemoj da se kaješ kada jednog dana budeš u dubokoj starosti jer kad si bio u snazi nisu stisnuo zube, progutao kendlu, prešao preko nekih svojih principa i ugušio svoje unutrašnje nemira i uzeo nacionalni tim svoje zemlje. Nemoj da se sutra kaješ kao što se kajao pokojni Ivica Osim. Jer nije u naponu snage dao nešto od svog golemog znanja. Učinio je to veliku stvar kada je obolio, pokušao da pomogne Savezu i reprezentaciji. I donekle je uspio. Svima nam je u sjećanju Švabina suza u oku dok je gledao kako Ibišević zabija gol Argentini na Mundijalu u Brazilu.
Popularni bh. bend Dubioza kolektiv ima pjesmu ‘’…znam da ne može, al’ može li da može’’. Vaha, ovaj put kaži – MOŽE. Vrijeme je!
