Ljeto je vrijeme sastanaka, odlazaka u goste kod rodbine i prijatelja, posjeta, višednevnih gostovanja, podsjećanja na ono šta smo kome i šta nam je ko.
E, mi smo u Konjicu na morskoj magistrali uvijek ljeti bili posjećeni, ma rekla bih prebukirani gostima koji na putu za morske destinacije, taman na pola puta u Konjicu odmore, prespavaju i magistralu pod gume put mora, a mama skida jednom upotrebljenu posteljinu i otpuhuje „žali bože deterdženta i štirke“.
I sada se samo čudim, a ne mogu da se prisjetim, gdje smo se mi svi smještali za spavanje, nas petoro ukućana i gostiju, dvoje najmanje, do desetak najviše. Ne znam. Isto kao da je onaj naš stan na Raskršću imao moć širenja u beskrajnoj dimenziji. Ali gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna.
A mi ne da nismo bili bijesni, nego smo istinski voljeli goste. I rado ih prihvatali. Bilo svakakvih.
Jednom mama sa Raskršća dovela Francuze hipike, bilo joj ih žao, mršavi, neuhranjeni, tri dana kod nas gostovali ni riječi nismo razumjeli mi njih ni oni nas, ali smo pjevali i jeli, oni se davili pitom, a mama uživala u njihovom apetitu.
A jednog jutra oču se zvono na vratima, ja gledam kroz špijunku, ne vidim nikoga. Neko nas zeza. Otvorim naglo vrata, kad ispred vrata čuči, eto baš čuči, cura kovrdžave kose i pokazuje mi prstom da šutim. Gledam je i šutim. Ko je to, pita mama, ja šutim. Ne znam ko je. Ona još čuči. Ko je bona? Rekoh ne znam, evo dođi pa vidi. Dođe mama gleda u onu što čuči. Ništa. Proviri starija sestra. Gleda i ona, ne poznaje onu što čuči, a ona baš zbog sestre čuči da je iznenadi svojom pojavom. Ništa. Sestra je se očito ne sjeća. Sonja, Sonja, glumica. Sada ustade u svoj svojoj visini i širini i imenom i zanimanjem predstavi nam se gošća, još uvijek ispred vrata. Sestri ko malo, ma ko malo nadođe ko je osoba. Aha, reče mlako. Obradova se Sonja da je najzad prepoznata, pa makar malo. I već se gura sa velikom torbom između nas tri, evo je već na sred naše dnevne sobe. Spusti torbu i othukujući umorno spusti se na stolicu: Uh, vruće li je, žene dajte kakva soka, umrijeh. Mama odmah pritrčava i razmućuje sok od narandže te orošenu čašu predaje Sonji. Sestra šuti, ali Sonju to ne pometa.
Objašnjava svoj dolazak. „Bona, slobodna koji dan, rekoh gdje ću kud ću, a da nije daleko, gužve za putovati, te se sjetih Konjica i tebe, rekoh, vala baš da odem i u taj Konjic, kad već imam moju Ljilju tamo.“ Grč na sestrinom licu i dalje nam je jasan dokaz da ona ovu osobu ili ne poznaje ili je poznaje vrlo površno, a svakako nije Ljilja Sonjina, ni Sonja Ljiljina. U po postade zanimljivo. „Rekoste da ste glumica?“ oprezno pita mama. „Aha“ – reče kratko glumica i navede ime minijaturnog pozorišta u Gradu, na šezdesetak kilometara od nas. „Pederi, jebo im konj mater, odbili mi od plate međugradske telefonske razgovore, ništa nisam naplatila, stoka cicijaška, bijednička.“ O, eto razloga njene posjete i časti koju nam je ukazala. Vjerovatno je imala novaca od tog Grada do Konjica da je donese autobus ili voz, nevažno. Pa, šta sad. „Sigurno si gladna?“ pita mama. „Aha, jesam bogme.“ Ne ustručava se Sonja. Te mama iznosi, ona jede, mi je gledamo, mama iznosi ona jede kao da odavno nije jela, mi je gledamo i smijemo se.
Kakva je ovo protuva Bog te mazo? U to tata na vrata. Gleda nepoznatu, ne pita ništa. Mama objasni. Ljiljina poznanica u nevolji, glumica, znaš, biće kod nas koji dan- donese mama odluku za sve nas. Sonja samo klimnu glavom i očisti tanjir komadićem hljeba, pa odahnu.
Sljedećih petnaest dana gostovala je u našoj kući glumica. Ništa od njene umjetnosti nismo vidjeli, osim kako je to osjećati se komotno, opušteno u nepoznatoj sredini, među stranim ljudima. Umjetnost, prava umjetnost. Prvo što nam je zasmetalo je manjak tople vode, u ljetnim danima, kada bi se svi tuširali, vruće, moraš. Hoćeš šipak. Bojler jeste onaj veliki, našican do maksimuma, ali nikada ne podscjenjujte sposobnost jedne glumice da se tušira dok ne isprazni svu toplu vodu.
U kuhinji su uvedena neka nova pravila. Boranija se ne kuha, sataraš mora biti dobro ljut, u redu i ja sam tako voljela, grah se ne kuha ni pod razno, pita može, ako nije tikvara, šnicle, saft, zapečeno meso i riba može, puding nipošto, hurmašice poželjne. Gost je najstariji u kući. Niko je ne pita koliko će gostovati u našoj kući.
Sve dok ne odluči da prošeta po kući bez majice, zapravo mašući ogromnim sisama tamo ovamo, a naš tata u kući, muška glava, otac porodice i muž mame koja je onda zamoli da se obuče i da nam kaže kad će ići. Obukla se jeste, a na pitanje nije odgovorila. Tati se zamjerila kad je nakon posla, umoran, iscrpljen vrućinom krenuo da se izvali na svoje mjesto, kauč u dnevnom boravku, a glumica vrisnu glumačkim vriskom: “E, neš vala, sad sam to zategla i jastučiće namjestila.“
Sutradan u jutro nije je bilo. Ni njenog kofera. Ni poruke. Ode ona. Vjerujem da joj je kartu za negdje platila naša mama. A, ko bi drugi?
Prošle mnoge godine, mi je se po nekada s osmijehom sjećali. Gledamo neki domaći film, kad jedna od glumica prošeta kadrom mlatarajući sisama, a mi je svi prepoznasmo u isti čas, tata reče nu je, dočepala se filma. Mama ga pogleda sumnjičavao, kaže, kako si je odmah poznao? Ženo, da ti ne lažem, po sisama, ne vidi se često u životu par kruškastih sisetina kao što ih ona ima, prava rijetkost, pa da je i od glumice.
