Bosna i Hercegovina kao i zemlje svijeta suočava se s ozbiljnom društvenom pojavom – suicidima. Globalna statistika pokazuje da suicidne misli i namjere nisu rijetkost i prema tim parametrima u svijetu skoro svakih 40 sekundi jedna osoba sebi oduzme život. Statistike nisu ohrabrujuće ni za BiH, da stvar bude gora, sve češće na očajnički čin se odlučuju mladi.
“Hicem iz pištolja ubio ženu, pa sebe”, “Mlađa žena izvršila samoubistvo skokom sa zgrade”, “Mladić izvršio samoubistvo vješanjem” – samo su neki od naslova koji ispunjavaju crnu hroniku u medijima. Niz je faktora koji dovode do suicida, a neki od njih su depresija, trauma, droga, alkohol, usamljenost. Često su to i finansijski problemi koji mogu izazvati veliki stres, a što može dovesti do suicidalnih misli.
“Stopa kojom se izračunava broj osoba koje su oboljele ili okončale svoj život namjerno za Federaciju BiH iznosi 8,2 na 100.000 stanovnika. Prije pet godina ta stopa je bila oko 6,2”, navodi Milka Dančević Gojković, predstavnica Službe za socijalnu medicinu ZZJZ FBiH.
“Najčešće je to kada osjeti da nije dovoljno poštovan, voljen. Kad se izgubi samopouzdanje i kada negdje se u njemu javi to malo dijete koje nije sazrelo, koje misli: mene niko ne voli, što uopšte živim, zašto sam ja tu? To je povezano uglavnom sa životnim neuspjesima”, pojašnjava Mevludin Hasanović, šef Odjela socijalne psihijatrije Klinike za psihijatriju UKC Tuzla.
Kada je u pitanju broj izvršenih suicida u Federaciji BiH, broj kojim se raspolaže trenutno je 177, ali je porazno da se iz godine u godinu povećava broj mladih osoba na ovim crnim statistikama.
“U Federaciji BiH, ako gledamo 2017. kao petogodišnji period, zastupljenost te populacije je bila 5,5 posto mladih u ukupnom sudjelovanju izvršenih suicida, da bi 2021. bila 11,3. To je više nego duplo”, upozorava Dančević Gojković.
A kako u našem društvu vlada stigma da je sramota potražiti pomoć, rijetki se odluče na taj korak, umjesto toga, izlaz nađu u tragediji.
“Kada neko pomisli da treba ići na psihijatriju i kad je to skopčano s činjenicom da mora otići kod svog doktora, uzeti uputnicu i da se to upiše u karton – onda to kod naših ljudi izaziva jedan strašan blok. Ja sam danas imao jednu pacijenticu koja je rekla: Mogu li ikako da ne dolazim ovdje, da traži neki privatni pregled? Jer ne želi da je vide ovdje”, navodi Hasanović.
Praksa i statistike pokazuju da je broj samoubistava mnogo veći u urbanim u odnosu na ruralne sredine. Razlog za to sociolozi navode fenomen otuđenja kako od okoline tako i otuđenje čovjeka samog od sebe.
“Puno je to manje u ruralnim. Da li je to zato što su ljudi u ruralnim sredinama više privrženim jedni drugima, više se oslanjaju jedni na druge, dijele svoje probleme jedni s drugima, a u urbanim sredinama dolazi do otuđenja čovjeka”, ističe sociolog Smiljana Vovna.
“Mnogi ljudi kad su u depresiji, oni imaju strah da učine samoubistvo, a onda odu kod doktora koji nije vičan da na određeni način procijeni taj stepen težine te samoubilačke namjere i onda da mu antidepresiv. Taj antidepresiv djeluje da on izađe iz depresije i onaj strah se razriješi i onda on uradi samoubistvo”, kaže Hasanović.
Sagovornici Federalne TV su saglasni, ako primjetimo kod nekog uplašenost, stid i strah koji naginje ka suicidalnim namjerima, dužnost je da reagujemo. To je dio odgovornosti društva, jednih prema drugima, zaključuju.
