PIŠE: Mirjana Kapetanović

Na Vardi, tačnije na uzvišenju zvanom Glavica stoji spomenik od prije stotinu godina koji Konjičani zovu Šehitski mezar. Jednom sam šetajući sa rođakom Handžom zastao pored tog mezara i upitah ga:

-Života ti, znaš li ti ko je pokopan u ovom mezaru? Ja se sjećam da sam kao dijete sa rahmetli majkom svako uoči petka dolazio ovdje i ona je učila fatihu za ovog šehida.-

-Pa Salko ne mogu vjerovati da me to pitaš, – sa čuđenjem me pogleda rođak.- Jadan ne bio kako ne znaš da ti je to rođeni dedo po materi hodža Ćotić.-

Postidih se tačno, ali nije zamjeriti, ta i ja sam nakupio pustih godina, počelo se zaboravljati, ali nakon rođakovog prijekora i podsjećanja, sjećanje mi se vrati u cjelosti. Prisjetih se davnog djetinjstva, majke Haše Ćotuše, našeg života, njenih prekrasnih priča. Davno je to bilo, prije više od devedeset godina. Teško je sada i zamisliti to doba i vrijeme, ljude i običaje. Ogromne su promjene nastale za ovaj gotovo pun vijek. Ne želim da se pravdam, ali nije ni čudo što sam nešto i potisnuo u svojim sjećanjima, da nisam ništa drugo doživio u ovom mom dugom životu, preturio sam preko glave tri rata.

A, priča o Šehidu sa Varde datira još s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Bila su to nemirna vremena, nakon Osmanske carevine Bosnu je pregazila moćna Austrougarska monarhija. Teško vrijeme za Bošnjake. Ljudi su preko noći ostajali bez imanja, a ako se pobune i bez glava, sve po takozvanom redu i zakonu Carstva. Naročito je na udaru bilo bošnjačko plemstvo, begovi i age. Reformama su im se počela oduzimati svako malo prava na vlasništvo, kmetstvo nestajalo, imanja propadala. Bilo je tu još svakojakih pritisaka, teška vremena. Dešavala se po neka mlaka pobuna bez puno rezultata, ali sila Boga ne moli, šta će šaka jada slabo naoružana protiv silne Austrougarske Carevine. U to vrijeme dođe do masovnog iseljavanja našeg Bošnjačkog naroda u Tursku. Moj djed po materi, ugledan imam, pokupi porodicu i odseliše sa mnoštvom drugih naših ljudi u Tursku u pokrajinu Ćutahiju. Zabačen kraj, daleko od velikih centara, pretežno brdovit , ali ni blizu naše prirode i ljepote. Imao sam priliku u jednom od svojih brojnih putovanja po Turskoj da obiđem taj kraj i začudio kako je građevinama sličan Bosni. Tu i sada živi dosta potomaka tada naseljenih Bosanaca, čak su uspjeli sačuvati i govor, a najviše pjesme sevdalinke i sviranje u saz i šargiju. Jako se obraduju kada ih posjeti neko iz starog kraja i rado se okupe na sijelo sve se utrkujući ko će pokazati svoje znanje jezika, ponosni na čuvanje tradicije i porijekla. Nisam imao srca da im priznam, ali jedva sam razumjevao po koju riječ, jer je s godinama njihov bosanski postao iskrivljen i poturčen, a pitanje je i kako su pričali njihovi preci prije sto godina.

Moj djed je vrlo kratko živio u Ćutahiji. Nije bio srećan ni on ni niko iz njegove familije. Počeše oboljevati sve od silne tuge i nostalgije, a ni zrak i klima im nisu odgovarali. Pokupiše se jednog dana i u suprotnom pravcu, odakle su i došli, vrate se u Konjic, tačnije u Klis gdje su još uvijek imali svoja imanja i kuće. Kada se vratiše komšije ih prozvaše Ćutahijama po nazivu Turskog mjesta gdje su živjeli. Pa vremenom nekima to pređe u prezime te ostaše Ćutahije, a mog dedu i njegove zvali Ćutićima, pa Ćotićima i ostade tako da se upisaše u matične knjige kao Ćotići. Djed je bio vrlo priznat i cijenjen imam u tom kraju. Negdje u vrijeme kada je odlučio saseliti u Konjic jer je dobio službu u Vardačkoj džamiji, donese odluku da ide na hadž. Upravo je prodao veliko imanje, dvije kuće i našlo se dovoljno novaca za taj sveti, i prilično skupi poduhvat. U to vrijeme se na hadž putovalo sporo, na konjima, devama, brodovima, svakako se snalazilo. Dug put koji je zahtijevao dobro zdravlje i mnogo novca. No odluka u srcu je bila najvažnija, što kaže naš narod kućni prag najveća planina kad pređeš preko njega sa jasnom odlukom sve ostalo ide nekako.

Mjesec ramazan je mjesec ibadeta i posta u muslimana i tog ramazana moj dedo se u sklopu duhovnih priprema za hadž na koji je odlučio krenuti odmah nakon ramazanskog bajrama, odlučio potpuno predati molitvi ostajući dan i noć u džamiji. Nekada su tako često znali veliki vjernici provoditi najsvetiji mjesec u godini. Hranu, vodu i presvlaku donosio bi mu neko iz kuće, a on bi malo spavao, a najviše vremena provodio na pustećiji moleći se. Moj dedo je sa sobom ponio oko vrata zavezanu kesu sa zlatnicima namjenjenim za trošak puta na hadž. Mislio je da niko osim njegovih najbližih iz kuće nije znao za to, ali po nesreći pročulo se. Tako dođe ta otkrivena tajna do haramija, a na zlo uvijek spremnih ljudi ima svugdje i na svakom mjestu.

U dubokoj noći dedo je klanjao kasni namaz, sam u džamiji na Vardi kada oču kako nešto lupi. Nije predavao selama, nego mirno nastavi klanjati. U jednom času na njega skočiše dvojica razbojnika i počeše ga za vrat hvatati. Hodži bi jasno da su došli opljačkati njegovu kesu sa dukatima. Ona za njega nije predstavljala obične zlatnike, bila je to propusnica do izvršenja najsvetijeg od svih zadataka muslimana, odlazak na hadž, obilazak svetih mjesta Meke i Medine, susret sa Kabom, mjestima koja su zračila Muhamedom alejhi selamom. Dobio je snagu lava i borio se sa dvojicom razbojnika kojima ništa nije sveto, pa ni džamija, ni božji službenik na pustećiji. Izgleda po tome koliko je sve bilo u džamiji ispreturano da je to bila surova borba u kojoj se napadnuti nije lako predavao. Kada i u kojem momentu je jedan od razbojnika potegao nož i presjekao hodži vrat ne zna se, ali priča je dalje išla tako da je on onako polupreklan izašao iz džamije i pošao po pomoć uskim putem od džamije do Glavice. Tu je onako smrtno ranjen posustao i pao. Razbojnici su ustravljeni njegovom hrabrošću i nadljudskom snagom pobjegli glavom bez obzira ne dograbivši plijen koji su željeli.

Ljudi koji su našli mrtvog hodžu Ćotića odlučiše da ga sahrane na mjestu gdje su ga i našli. Kako je poginuo hrabro se boreći za vjeru i vjerske ciljeve postao je šehid, sveti ratnik na putu Islama.

Zbirka kratkih priča “Priče ispod Prenja” 2014. Mirjana Kapetanović

By rt nk

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *