Mlađim generacijama poznat je izraz „bot“, koji je, kao skraćenica od riječi robot, iz informatičkog okruženja dospio u svakodnevni govor. Njime danas označavamo osobu koja bez razmišljanja slijedi nečije upute ili ponavlja radnje i poruke usklađene s nečijom agendom. Starije generacije mogle su se susresti s botovima tokom komunističke vladavine, kada su pojedinci slijepo slijedili partijske naputke, bez trunke kritičke svijesti, zbog čega su posljedice ponekad pogađale i živote drugih ljudi.
Vojska botova rijetko nastaje spontano. Najčešće je pokreće unaprijed oblikovan narativ koji kreiraju poslušnici i pojedini medijski akteri, nastojeći usmjeriti javnu percepciju kandidata.
U islamu postoji djelovanje prema uputi, u skladu s kur'anskom naredbom: „Pokoravajte se Allahu i Poslaniku“ (Et-Tegabun, 12), u smislu prihvatanja i slijeđenja vjerskih istina. Međutim, kroz cijeli Kur'an i praksu Muhammeda, a. s., čovjek se podstiče na razmišljanje i dogovaranje, dok se slijepo slijeđenje bilo koga odbacuje. Stoga je pristajanje na ulogu bota u suprotnosti s čovjekovom prirodom i vrijednostima najljepše vjere.
Prisiljavanje ljudi da budu botovi, bilo zbog radnog mjesta, položaja ili drugih razloga, očigledan je grijeh. Određeni autori kur'ansku riječ fitna prevode i kao „prisiljavanje savjesti“, kojem su idolopoklonici izlagali prve sljedbenike Muhammeda, a. s. Mržnja i međusobno ponižavanje među nama, posebno među ljudima koji bi trebali biti lideri, pokazuju koliko je odvratno i opasno kada se slijepo i nekritičko slijeđenje udruži s ličnim egoizmom i interesima. Tada postaje jasno da se ne kritikuju mišljenja jednih i drugih, nego se personalno vrijeđaju ljudi, dok se nacionalni, patriotski i vjerski stavovi koriste kao sredstvo opravdavanja mržnje i netrpeljivosti prema drugome.
Danas se botovi najčešće susreću na internetu i društvenim mrežama, gdje djeluju u službi interesa određenih grupa ili su jednostavno prihvatili takav obrazac djelovanja jer nemaju kritičku svijest, a ponekad ni hrabrost da mu se odupru. Tako mogu djelovati čak i na vlastitu štetu, a da toga nisu svjesni.
U izbornim godinama, kakva je i ova, vojska botova redovno se povećava. Njena izražena karakteristika nije samo protežiranje određenog kandidata, što se, uprkos mogućoj servilnosti, još može razumjeti kao iskazivanje simpatije, nego i beskrupulozan napad na protukandidate. U takvim se napadima politički protivnik pokušava „izvesti“ iz vjere, nacije i zajednice.
Spremnost botova ogleda se u tome da, radi zadovoljavanja viših instanci u političkim i drugim grupama, mogu negirati vlastito sopstvo i predati svoju ličnost bezličnoj masi oblikovanoj unutar zatvorenih interesnih krugova. Takva masa onemogućava argumentiranu raspravu i guši svako preispitivanje procesa, poput glinenog blata koje zatvara svaku poru, ne dopuštajući da ni sjeme, ni voda, ni zrak prodru do života.
Takav botovski sistem nasrtaja na procese pokušava se prenijeti i u Islamsku zajednicu. Posljednji primjer jesu aktuelni izbori za reisul-ulemu. Svjedoci smo nastojanja pojedinaca, pa i grupa, da se izborima za reisul-ulemu bave na isti način na koji se izborima bave u političkim i drugim interesnim krugovima.
Vojska botova, manja ili veća, dobije zadatak da o izborima za reisul-ulemu komunicira istim rječnikom, na isti način i jednakim intenzitetom. Ne govori o planovima, nego o strahovima; ne ukazuje toliko na prednosti kandidata koliko na njihove mahane, ne uzmičući ni pred podlim konstrukcijama, insinuacijama i nipodaštavanjem. Potpuno je nevažno za koga agitiraju: oni namjerno zaboravljaju da izbori za reisul-ulemu nisu poput izbora političkih kandidata i da njihovo mišljenje, čak i kada bi bilo korisno, nije upućeno odgovarajućoj adresi unutar institucije kroz koju se izbori provode.
Primjera radi, jednom kandidatu spočitavaju se njegovi stavovi o političkim odlukama. Umjesto da analiziraju zašto je taj kandidat morao ulaziti u sferu političkih izazova i preuzeti teret zaštite vjerskog i nacionalnog bića jednog građanina, oni, kao moralne vertikale duboko uronjene u mulj političke svakodnevice, upozoravaju javnost na tog kandidata.
Iznoseći tako paušalne tvrdnje, usmene i pisane egzibicije pojedinaca teško je dovesti u vezu s razumom i titulama koje nose. Upravo je zato srcu lakše njihove aktivnosti pripisati grešci u sistemu vrijednosti i optužiti botovski sistem nego izgubiti povjerenje u integritet tih ličnosti. Oni zaboravljaju da izbori za reisul-ulemu nisu opći izbori i da izborno tijelo, koje čini više od četiri stotine osoba, bira najboljeg kandidata na osnovu onoga što je radio i onoga što planira raditi u ime Boga i za dobro Zajednice.
Nijedan kandidat ne bi trebao željeti da na to izborno tijelo utječe bilo kakva botovska vojska ili interes koji nije interes Islamske zajednice i naroda. Hipotetički govoreći, kada bi se na izbor reisul-uleme utjecalo na takav način, zar bi ijedan tako izabran reis mogao mirno spavati, a kamoli stati pred hiljade imama i stotine hiljada džematlija, znajući da svi znaju, a šute, kako je došao na položaj reisul-uleme?
Izbore za reisul-ulemu trebaju štititi i oni koji samo žele izraziti simpatije prema određenom kandidatu, naročito ako su uposlenici Islamske zajednice. Kako neko može tvrditi da zna za koga treba glasati ako nije pročitao ni slovo programa, plana ili strategije svog kandidata? Svaki čovjek može imati simpatije prema nečijem načinu rada i dijeliti s njim stavove o brojnim pitanjima, ali će samo ozbiljan i odgovoran čovjek, radi zajedničke budućnosti, analizirati program i zahtijevati njegovu realizaciju u zadatim rokovima.
Niko se ne bi trebao imenovati ni na jednu odgovornu funkciju prije nego što predstavi prijedlog strategije, pri čemu se istovremeno mora analizirati njegov dotadašnji rad. Samo se tako može procijeniti je li sposoban realizirati ono što predlaže ili mu je neko drugi napisao strategiju.
Plan i strategiju mogu nam napisati kolege, interesne grupe, firme specijalizirane za idejno oblikovanje i izradu dokumentacije, pa čak i alati umjetne inteligencije, ali niko ne može prepraviti našu prošlost. Može je pokušati uljepšati, ali u životu ostaju opipljivi dokazi — naše profesionalno, institucionalno i društveno naslijeđe. Oni pokazuju imamo li kompetencije za suočavanje s izazovima, jesmo li stvarali nove vrijednosti ili smo bili samo čuvari postojećeg poretka i sistema. I čuvanje postojećeg može biti vrijednost, ali ono samo po sebi nije odraz napretka koji islam zahtijeva.
U konačnici, nijednom kandidatu nije potrebno izmišljati ni vrline ni mahane. Iza svakoga ostaje trag koji je moguće provjeriti. Svaki kandidat mjerljiv je po onome što je radio i pisao, institucijama koje je vodio, vrijednostima koje je gradio, odlukama koje je donosio i rezultatima koje je ostavio iza sebe. Upravo taj provjerljivi trag daje mu ili uskraćuje profesionalni i moralni legitimitet.
Zato biografije i bibliografije nisu propagandni materijal, nego skup provjerljivih činjenica. Ne treba zaboraviti ni da nisu samo kandidati mjerljivi. Mjerljivi su i oni koji kreiraju narative, jer i iza njih ostaju riječi, tekstovi, zauzeti stavovi i odgovornost za ono što su javno zagovarali. Činjenice, a ne konstrukcije, morale bi biti mjera, barem nama muslimanima.
Izbori za reisul-ulemu svijetla su tačka našeg vjerničkog izbora i svaki pokušaj svođenja tog procesa na dnevne interese i komentare treba glasno osuditi. Mi koji smo strateški razmišljali o izboru reisul-uleme, izašli na izbore u Islamskoj zajednici i, pored svih obaveza u svojim džematima, glasali za tijelo koje bira reisul-ulemu, birajući čestite među sobom, ne prihvatamo da oni koji tada nisu pokazivali zanimanje sada pokušavaju upravljati izborima.
Ako danas žele utjecati na to ko bi trebao biti reisul-ulema, sutra će željeti određivati gdje ćemo davati zekat i s kim se smijemo selamiti u džamiji.
preporod.info
