Republika Bosna i Hercegovina priznala je Državu Palestinu 27. maja 1992. godine, u trenutku kada je i sama prolazila kroz međunarodno priznanje i početak agresije. Međutim, podrška Palestini i palestinskom narodu u Bosni i Hercegovini mnogo je šira od institucionalne politike i prisutna je decenijama. Ona je rezultat stoljetnih sličnosti i suštinskog razumijevanja između multireligijskih i multietničkih sredina, koje su, posebno danas, sve rjeđe i ugrožene sve uniformnijim i isključivijim pogledima na svijet.
Sarajevo, često opisivano kao “evropski Jerusalem”, kroz svoju historiju predstavljalo je rijedak prostor susreta religija, kultura i identiteta unutar Evrope.
Groteskni narativ bio nezamisliv donedavno
Upravo zbog toga solidarnost s Palestinom u Bosni i Hercegovini nikada nije bila isključivo pitanje religijske pripadnosti niti dnevne politike, nego izraz dubljeg civilizacijskog iskustva društva koje je vlastiti identitet gradilo na ideji zajedničkog multireligijskog i multietničkog života. Nažalost, i Bosna i Palestina kroz svoju historiju pokazale su koliko su prostori zajedničkog života neprihvatljivi politikama koje opstaju na podjelama, etničkoj homogenizaciji i dehumanizaciji drugog. Zato je solidarnost dodatno proizašla i iz kolektivnog iskustva naroda koji je preživio opsadu, logore, protjerivanja i genocid, kao i iz svijesti da je šutnja svijeta često sastavni dio svakog velikog zločina.
Međutim, nakon višedecenijskog progona palestinskog naroda, kontinuirane okupacije Palestine od 1948., te gotovo tri godine najbrutalnijeg razaranja Gaze i bjesomučnog ubijanja civila na do sada nezamislive načine, događa se nešto što je do prije samo nekoliko godina djelovalo gotovo nezamislivo.
Solidarnost s Palestinom, koja je dugo bila široko prihvaćena i moralno intuitivna pozicija, danas se sve češće dovodi u pitanje. To pitanje ne postavljaju marginalne figure društva, nego ljudi koji se nalaze na čelu institucija, u političkom prostoru i medijima. Ljudi koji bi, upravo zbog historijskog iskustva Bosne i Hercegovine, morali biti među prvima koji će jasno i nedvosmisleno osuditi masovno ubijanje civila, kolektivno kažnjavanje stanovništva i sistematsko uništavanje jednog društva.
Umjesto toga, javni prostor Bosne i Hercegovine posljednjih dana i mjeseci sve više ispunjava jedan čudan, gotovo groteskan narativ: da je podrška Palestini navodno suprotstavljena interesima Bosne i Hercegovine. Da ljudi koji govore o Gazi ne vode računa o budućnosti Bosne. Da solidarnost s Palestincima predstavlja neku vrstu političke ili nacionalne nelojalnosti. Takva moralno problematična, duboko opasna konstrukcija, polako se počinje prihvatati i normalizirati u javnom prostoru. Pokušava se proizvesti suprotnost između brige za vlastiti narod i solidarnosti s drugim ljudima koji prolaze kroz masovno nasilje i genocid. Pokušava se braniti dostojanstvo bosanskih žrtava tako što se ignoriše ili relativizira patnja drugih.
Dodvoravanje kada se i ne traži
Upravo je suprotno istina. Ako je iskustvo Bosne i Hercegovine išta trebalo naučiti ovo društvo, onda je to opasnost šutnje, relativizacije i selektivne empatije. Narod koji je preživio genocid ne postaje manje odan sebi time što prepoznaje patnju drugih. Naprotiv, upravo kroz to pokazuje moralnu odgovornost.
Posebno ponižavajući prema građanima Bosne i Hercegovine je način na koji dio političkih i institucionalnih elita pokušava normalizirati ovu novu atmosferu. U tom kontekstu treba posmatrati politički i simbolički angažman oko događaja koji građanima Bosne i Hercegovine djeluju duboko neprirodno.
Dok se Gaza ruši pred očima svijeta, bombarduje škola za djevojčice u Iranu, dok slike mrtve djece svakodnevno obilaze planetu, domaće vlasti ulažu energiju i resurse u spektakl poput košarkaške utakmice između Izraelskog Hapoela i Dubaija u Zetri i politički gest poput nominacije Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir od strane Predsjedništva BiH, a u isto vrijeme izdaju zabranu okupljanja građanima u znak podrške iranskom narodu zbog ubistva preko 150 djevojčica u jednom danu. To sve ostavlja utisak servilnog dodvoravanja zapadnim centrima moći, čak i onda kada niko takvo dodvoravanje eksplicitno nije tražio.
Upravo ta potreba da se unaprijed pokaže politička poslušnost, da se demonstrira “prihvatljivost” kroz distanciranje od Palestine i Irana ili relativizaciju civilnih žrtava, otkriva duboku krizu političkog i moralnog samopouzdanja domaćih elita. Godinama dio domaće političke scene pokušava dokazati da su bosanski muslimani dovoljno “civilizirani”, “umjereni” i politički poslušni da ne bi izazivali nelagodu islamofobnim dijelovima međunarodne javnosti. U takvom ambijentu čak i elementarna empatija prema civilima među kojima ima i muslimana počinje se predstavljati kao politički problem. Istovremeno se od Bosne i Hercegovine očekuje da neprestano dokazuje vlastitu “toleranciju”, iako upravo njena višestoljetna multireligijska i multietnička stvarnost predstavlja nešto što je u savremenoj Evropi postalo gotovo izuzetak, a ne pravilo. Zbog toga su ljudi danas dodatno uznemireni, ne samo zbog Palestine, Libana, Ukrajine, Irana, Sudana ili bilo kojeg drugog napadnutog naroda, nego i zbog osjećaja da se od Bosne i Hercegovine traži da zaboravi samu sebe kako bi bila politički “poželjna”.
Iluzija političke poslušnosti
Istovremeno, pojavljuju se glasovi koji sada, ohrabreni institucionalnom atmosferom i globalnim političkim trendovima, otvoreno nastupaju iz pozicija koje bi ranije bile društveno neprihvatljive. U javnom prostoru sve češće slušamo brutalne relativizacije, dehumanizaciju palestinskih žrtava, pa čak i pokušaje da se svaka kritika izraelske i američke politike automatski predstavi kao ekstremizam ili prijetnja Bosni i Hercegovini.
U pozadini svega nalazi se opasna iluzija da će politička poslušnost i spremnost na relativizaciju tuđeg stradanja Bosni i Hercegovini jednog dana biti vraćeni kroz zaštitu i podršku. Historija ove zemlje govori upravo suprotno. Dodvoravanje krvnicima nikada nikog nije spasilo, pa neće ni nas. Zato je u situaciji u kojoj jesmo, moralna dosljednost možda jedino što nam je na kraju zaista ostalo.
Solidarnost s Palestinom, Iranom, Sudanom, Libanom, Ukrajinom, Sirijom itd. u Bosni i Hercegovini nije i ne smije biti izraz političkog modnog trenda onih na vlasti, niti rezultat geopolitičkog svrstavanja. Ona je prije svega pitanje historijskog pamćenja. Pitanje elementarne ljudske dosljednosti, jer društvo koje je nekada molilo svijet da vidi njegovu patnju danas ne može mirno pristati na to da okreće glavu od patnje drugih.
Ne smijemo se odreći solidarnosti sa nevinim žrtvama terora ni danas, ni bilo kada, jer naš odnos prema tuđoj patnji je ogledalo nas samih.
