Danas se navršava 109. godišnjica rođenja političara i državnika, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV), Džemala Bijedića.
Džemal Bijedić je rođen 22. aprila 1917. godine u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Bio je student prava na Univerzitetu u Beogradu. Skojevac, komunista, partizan, državnik i lider – kako podsjeća portal Historiografija.ba.
Stradao je 18. januara 1977. godine u avionskoj nesreći na planini Inač, zajedno sa suprugom Razijom i šest članova posade, među kojima je bio i njegov bliski saradnik dr. Smajo Hrle. Tako su Bosna i Hercegovina i tadašnja Jugoslavija izgubile jednog od najznačajnijih političara i državnika u novijoj historiji.
Imao je jasnu viziju
Prof. dr. Husnija Kamberović, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i autor političke biografije Džemala Bijedića, kazao je ranije za Radiosarajevo.ba da “dugo nećemo imati političara poput Džeme”.
“Danas nemamo političare koji bi mogli izaći iz etničkih okvira i nametnuti se kao općebosanski lideri. To je rezultat političkog konteksta u kojem živimo posljednjih dvadesetak godina, ali i općeg trenda rasta nacionalizma u svijetu. Mislim da će proći još mnogo vremena dok se ne pojave političari koji će, uvažavajući političke realnosti, ali s jasnom vizijom, biti u prilici graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj će se svi dobro osjećati. Bijedić je u svom vremenu dobro razumio politički kontekst, imao je jasnu viziju i vodio politiku primjerenu tom kontekstu i toj viziji”, kazao je Kamberović.
Prema njegovim riječima, Džemal je bio “neobičan političar koji je u sebi objedinjavao mnogo toga“.
“U komunikaciji s drugima bio je jednostavan, a u odnosu prema obavezama krajnje uporan i beskompromisan. Odrastao je faktički bez oca, koji je umro kada je Džemal imao svega godinu dana, ali je zato svoju majku izuzetno poštovao. Bio je odan porodici i s te strane ispoljavao velike ljudske vrline, dok je u političkom djelovanju pokazivao beskompromisnost u ostvarivanju zacrtanih ciljeva i ideja.
Uvažavao je sagovornike, cijenio saradnike i imao mnogo razumijevanja za obične ljude. Često je, i kao predsjednik jugoslavenske vlade, odlazio na pijacu da nabavlja namirnice za kuću, razgovarao s prodavcima i u svemu tome zadržavao duboku iskrenost. To ga je izdvajalo iz mnoštva prosječnosti i sivila socijalističke elite”, govorio je Kamberović.
Bijedić je, prema Kamberoviću, bio realan političar, a “svoje djelovanje usmjerio je u nekoliko temeljnih pravaca”.
“Jugoslavija i Bosna i Hercegovina bile su okviri njegovog političkog angažmana. Smatrao je da je ravnopravan status Bosne i Hercegovine s ostalim republikama temelj opstanka Jugoslavije, dok su ravnomjeran ekonomski razvoj svih bosanskohercegovačkih regija i ravnopravnost naroda koji u njoj žive bili pretpostavka očuvanja Bosne i Hercegovine.
Zato je snažno radio na otvaranju zapadne Hercegovine i skidanju nametnute hipoteke ustaštva s Hrvata u tom kraju, na ekonomskoj izgradnji i integraciji zapadne Hercegovine u šire bosanskohercegovačke okvire, obnovi i integraciji Bosanske krajine, infrastrukturnom povezivanju cijele zemlje, izgradnji aluminijskog kombinata u Mostaru, modernizaciji pruge Sarajevo – Ploče, otvaranju škola, biblioteka, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Televizije Sarajevo, razvoju sarajevskog Univerziteta i tako dalje”, istakao je Kamberović.
Džema i Islamska zajednica
Profesor Kamberović složio se s ocjenama da se nedovoljno uočava uloga Bijedića u kontekstu snažnije afirmacije muslimanskog, odnosno bošnjačkog naroda.
To se vidi kroz priznavanje Muslimana s velikim “M”, ali i kroz odnos prema Islamskoj zajednici – osnivanje Islamskog teološkog fakulteta, pokretanje lista Preporod i časopisa Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, koji ovih dana obilježavaju 45 godina od osnivanja.
“Kada je sredinom 1960-ih pokrenuta akcija afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, Bijedić je bio predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine, dakle na najvišoj državnoj funkciji. S te pozicije ne samo da je podržavao, nego je i snažno poticao taj proces. Iz današnje perspektive možemo raspravljati o njegovom razumijevanju nacionalnog i vjerskog identiteta, koje se kretalo unutar marksističkog okvira, ali je nesporno da je smatrao kako Islamska zajednica ima važnu ulogu u nacionalnoj afirmaciji.
On je poticao otvaranje Islamskog fakulteta u Sarajevu, smatrajući da će se time obrazovati kadrovi koji neće biti pod utjecajem radikalnih interpretacija islama”, pojasnio je Kamberović.
Dodao je da je Bijedić snažno podržavao tadašnjeg reisu-l-ulemu Sulejmana ef. Kemuru, kojeg je smatrao “našim čovjekom 100 posto”.
“Iako se zalagao za afirmaciju Muslimana kao sekularne nacije, njegov odnos prema islamu, ali i religiji uopće, nije bio negatorski. Treba, naravno, pratiti i razvoj njegovih stavova. Tako je, naprimjer, neposredno nakon Drugog svjetskog rata smatrao da religiozan narod treba pridobiti za saradnju.
Kada mu je majka umrla, dženaza je klanjana u haremu Gazi Husrev-begove džamije. Možda je to najbolji pokazatelj kakav je Džemal Bijedić bio kao čovjek – prije svega kao sin”, zaključio je Kamberović.
Jedno je jasno – iz današnje perspektive, u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, snaga i vizionarstvo Džemala Bijedića djeluju daleko, možda i nedostižno. Zato će veličina njegovog djela ostati da svjedoči o jednom snažnom i naprednom vremenu.
