Svaki pokušaj romantičarskog opisa putnika namjernika koji se popeo na brdo iznad Konjica pa se zadivio jedinstvenom slikom – pogledom koji se najprije uzdigao na vrletni Prenj koji kao vječni čuvar bdije nad gradom, pogledom koji se hrani zelenilom dok se spušta na sam grad budeći maštu u simfoniji krovova, munara, tornjeva…
pogledom na živi spomenik prošlosti, na vječnog svjedoka čovjekove potrebe da gradi lijepo i korisno, na grad koji s posebnim ponosom gleda na bistru vodu koja protiče kroza nj, pogledom na bogatu prošlost i svijetlu budućnost, na ono po čemu se poznaje:
Konjičani, Ćuprija, stećci, Zuko, pozorište, fudbalski klub, fabrika, Neretva, Boračko jezero, atomsko sklonište, zgrade, raskršće, i ko zna šta još, s mišlju o putopiscu koji prolazeći konjičkim krajem zastaje kada čuje udaranje čekića o dlijeto u konjičkim drvorezbarskim radionicama zapisujući kako je vidio i čuo, da mu je zamirisalo i da je dotakao sa željom da kuša sve što mu je Konjic ponudio, može stati u jedno konjičko zajebantsko
– vidi koliko nas sunce grije! 
