DruštvoKonjicMagazin

Mirjana Kapetanović: NA ZALASKU ŽIVOTA

Eh da sam onda znala prepoznati te predznake, kao što bih sada znala, možda bih pažljivije slušala, pomnije gledala i sve, ama baš sve pamtila, ni jedan treptaj tvog oka mi ne bi bio beznačajan, ni jedan pokret ruke, ni to kako prekrstiš noge i kako podižeš čašu, kako uvijek pažljivo poredaš escajg prije nego počneš jesti. Zapravo, sad vidim, pamtila sam, jer sam bila godinama prije svjesna naše prolaznosti, mogućnosti da izgubimo jedno drugog, samo je bilo pitanje ko će prije otići. Petnaest godina sam živjela u svakodnevnom strahu kako tvoje srce nepravilno kuca. Privlačila se kao mačka tvojim grudima i slušala to neravnomjerno bubnjanje i znala sam, slutila, sva prepadnuta od te slutnje, da jednog dana to neću čuti.

Subota, 21. avgust 2004. Bio je to dan koji si obećao meni i sebi da ćeš otići na pregled kod svoje kardiologinje, jer u zadnje vrijeme, znali smo, ta pumpa koja život znači, sve više preskače i umorna je već, preumorna, ni nitroglicerini koji prave male eksplozije u njemu, ne mogu više da ga pokreću, a nada još plamti u meni, bit će još vremena, bit će života, nisam te se nagledala, pa s tobom sam samo 28 godina Batice moj, a malo je pet života da živimo zajedno za ovoliko ljubavi. Čekala sam mirna u krevetu da me potpuno otmeš od sna svojim zviždukom. Znao si zviždati kao ona mala šarena ptica koju smo gledali rado tamo na putu prema Džajićima u našim šetnjama. Imala je divan ljubavni zov i tada, dok smo je slušali rekao si mi da sam i sama zaslužila da me tako dozivaš. Svako jutro si mi počinjao tim zviždukom ljubavi. Tog jutra sam uzaludno čekala. Tišina je bila mučna, jer je nosila slutnju smrti. Nisam povjerovala da te njena hladna ruka dotakla ni kada sam očajno dozivala i drmala tvoje beživotno tijelo. Saznanje nije htjelo u mozak, u srce. Vrištala sam kada mi je sin rekao: „Mama, umro nam je tajo.“ Samo sam govorila „ne može, ne smije prije mene, ne možeee!“ A, šta ja uboga mogu protiv zakona života i smrti, protiv Boga i njegovog usuda. Prihvatiti i pokoriti se. Evo osamnaest godina od tada da se borim sa prihvatanjem. A kako kad te sanjam svake noći? I živ si u tom mom snu kao na javi, pričamo, smijemo se, kao što smo se znali smijati glasno, veselo dok smo šetali onim našim stazama uz Neretvu. Sjetim se naše zadnje šetnje. Izlazimo iz auta, divan je dan avgustovski, predzadnji u tvom životu. Po plavetnilu tvojih usana vidim da se boriš za dah, ali ti ne priznaješ da je tako. Mlada djevojka stoji naslonjena na ogradu Spiljanskog mosta. U prolazu joj šeretski namigneš, a ona se zavodnički nasmiješi i koketno skloni kosu s lica. Ja gledam i smijem se, pitam te:“Pa šta bi da ona odgovori pristankom na to namigivanje?“ „A rekao bih da mi je to tik iz rata.“ Bože koliko smo se smijali, a smijeh nam se vraćao sa okolnih brda, pa plovio dolje Neretvom. Sa tobom je sve bila zabava. Kako sam to voljela. Kako sam tebe voljela.

Zadnjih mjeseci počeo si da mi pričaš svoje doživljaje iz djetinjstva i mladosti. Uživala sam u tim pričicama koje su do tog vremena bile od mene skrivene. Kasnije ću prepoznati nečiji skori odlazak po tom vraćanju u prošlost. Hvatala sam te pričice kao zlatne dukate koji su me činili bogatom za još tebe i tvog vremena. Pričao si mi o propalim ljubavima. Bilo ih je puno. Izgleda da si se mnogo zaljubljivao i propadao zbog stidljive prirode. Hvala Bogu da sam ja bila tako odlučna, možda ni meni ne bi uspio da se približiš. Pričao si mi o svojim estradnim nastupima. Prvi put na bajramskoj priredbi u Počitelju, uređen u mornarsko odijelce, pet godina, siroče bez majke, pjevao si pjesmu „Zelen lišće goru kiti“, i izazvao potoke suza kada si pružio ručice i zapjevao „a u lugu sirotašce tiho s gorom razgovara…“. A jednom dođe televizija, snima Počiteljske tamburaše koje je vodio tvoj otac. Cijelu noć si držao vikler na kosi da ti taj nemirni zvrk na kosi uredi. I kada si zapjevao, kamere sve snimale, uporni horoz je sve vrijeme kukurikao uz tvoje muziciranje. Na kraju, emisija je napravljena, a ti i horkan isječeni sa trake.

Devetnaest godina kao devetnaest sekundi i devetnaest milenijuma bez tebe, Batice moj. Evo svega se sjećam, svake tvoje riječi, živ je svaki tvoj pokret, sve tvoje ožiljke na licu pamtim iz onih godina boksanja i kafanskih tuča, šejtane jedan i nemiru moj i tvog glasa, pjesme „Kraj tanana šadrvana“ dok se vozimo uskim putem prema Boračkom jezeru i prstiju tvojih na gitari…Sve je živo. Ko kaže da smrt ima moć?

Evo se opet svađam s njom.

MIRJANA KAPETANOVIĆ

Slični članci

Back to top button