Piše: Mirjana Kapetanović
U životu sam se često imao prilike uvjeriti da sam ljubimac sreće, ali nikada neću zaboraviti jedan dan u svom životu kada me je samo velika sreća spasila da ne izgubim glavu i sačuvam dobar glas u narodu. To je bio i jedan od najznačajnijih dana u historiji moga grada Konjica, 3. mart 1945. godine. Tog dana je grad oslobođen od fašizma, tog dana je srušen veliki kameni most na rijeci Neretvi, ponos i znak prepoznavanja Konjica.
Već početkom 1945. godine izvjesno je bilo da se situacija na ratištu znatno mijenja u korist Narodno oslobodilačkih snaga. Prepoznavali smo to po velikoj ubrzanosti Njemačkih jedinica, po sve češćim primjerima nediscipliniranih ispada inače gotovo robotski organiziranih njemačkih vojnika. Ustaše su sve češće pijani teturali ulicama u iščekivanju svog kraja. U gradu se šaputalo od usta do usta da su partizani gotovo na samom ulazu u grad. Ljudi su se tiho radovali i zavjerenički pogledali jedni u druge. Sa prvim nagovještajima proljeća, došao je gotovo siguran znak da ćemo uskoro vidjeti leđa Švabama i njihovim slugama. Na kamenom mostu su Nijemci počeli postavljati ogromne bombe takozvane morske mine, velike razorne moći, za koje smo bili sigurni da će ih upotrijebiti ako dođe do njihovog iznenadnog povlačenja. Građani Konjica su se tom događaju sa jedne strane radovali, jer je to bio znak mogućeg kraja rata, ali sa druge strane strah se uvukao u svakoga, pogotovu u ljude koji su imali kuće u blizini mosta, jer ako bi došlo do rušenja mosta sa tom ogromnom količinom eksploziva, znali smo da bi i načičkane kuće oko mosta sve od reda stradale. I ja sam bio prestrašen, jer sam u to vrijeme sa svojom ženom, dvoje male djece i majkom stanovao u kući smještenoj uz Neretvu, u naselju Varda, udaljenoj od mosta tek nekih dvjesta metara.
Tog sudbonosnog 3. marta 1945. godine zadržao sam se na poslu nešto duže od uobičajenih tri sata po podne. Radio sam kao blagajnik na željeznici i kako se baš tog dana dijelila plaća morao sam sačekati grupu željeznicara koji su došli oko četiri sata po podne. Čim sam im podijelio plaće, krenuo sam žurnim korakom kući. Već na Suhom Dolu primjetio sam užurbanost njemačkih vojnika. U oči mi je upala dugačka žica koja je vodila prema mostu. Tek pred samim mostom shvatio sam da je žica povezana sa šest velikih mina, teških svaka po 2000 kg. Shvatio sam da je rušenje mosta sada sasvim izvjesno, ali u tom momentu nisam znao da ću biti zadnji Konjičanin koji je prešao preko, u to vrijeme 263 godine starog mosta. Došavši na početak mosta vidio sam dvojicu njemačkih stražara. Držeći puške na grudima spriječavali su me da stupim na most. Pokušavao sam im nekako objasniti da ja svakako moram prijeći na drugu obalu, da mi je tamo ostala porodica, moj dom… Panika me hvatala, šta će se desiti sa mojima ako ne uspijem prijeći.. Molio sam, pokazivao željezničku iskaznicu, ali stražari su bili neumoljivi. I tada je na moju veliku sreću naišao njemački narednik koji me poznavao iz viđenja. Obratio sam mu se sa zadnjom nadom u očima i molio ga da me pusti preko mosta. Objasnio sam mu da sam se nenadano zadržao na poslu. Slušao me ćutećke i na kraju pokretom ruke rekao da pređem. Najbrže što sam mogao pružao sam korak izlizanim kamenom starog mosta, a misli su mi se miješale, brkale, panično sam pravio plan gdje ću skloniti porodicu, jer je rušenje mosta sada sam to pouzdano znao, bilo samo pitanje trenutka. Onako užurban nisam stigao ni zadnji put pogledati dragu građevinu koja mi je u oku bila od najranijeg djetinjstva pa sve do ovog trenutka. Koliko sam puta prešao s jedne na drugu strane Neretve, koliko sati kao dječak proveo sjedeći na toplom kamenu njegove ograde u ljetnim danima pričajući sa drugovima, bacajući prve stidljive poglede put djevojaka, maštajući o dalekim gradovima i zemljama ili jednostavno ćuteći gledao u zelenilo riječnih valova koji su se odbijali od njegove kamenite kule. Život se u ovom gradu nije mogao zamisliti bez tog mosta davno nekada napravljenog na uslugu ljudima, a prirodno nasljeđenog kao što se prirodno dobijaju rođenjem otac i majka. Još nekoliko trenutaka i on će nestati. Nisam mogao zamisliti Neretvu bez njega, ni ovaj grad, ni život u gradu. Kako će se sastajati prijatelji, rodbina, kako će se nabavljati potrebne stvari za život, kako ići na posao. Misli su mi se preplitale kada sam ušao žurno u avliju moje kuće. Pogledao sam na sat. Bilo je tačno 4 i 45. Već sa avlijskih vrata počeo sam dozivati ženu:
-Rabija, Rabija, brzo spremaj djecu odmah idemo gore u gornju mahalu kod Mulića. Majko, požuri i ti sa nama, most samo što nije srušen.-
Žena i majka se užurbaše, uzeli smo samo osnovne stvari, podigli djecu u naručje i brzim koracima se zaputili prema kući Smajila Mulića, našeg dobrog prijatelja.
Samo što smo ušli u Mulićevu avliju, Aiša hanuma, žena Smajilova, uspaničeno uzviknu:
– Nema mi Jusufa. Salko, brate bi li ga potražio.-
Odmah se okrenuh i silazeći niz sokak iz sveg glasa sam dozivao dječaka. Nađoh ga na dnu sokaka pored Hadžialića kuće i brzim korakom krenusmo nazad. Samo što smo ušli u Mulićevu avliju odjeknu snažna eksplozija. Uši zaglušiše, kuće se potresoše iz temelja, a sva stakla na prozorima se sasuše u hiljade komadića. Nasta vriska ženskadije i plač djece. Veliki oblak dima i prašine se diže nebu pod oblake. Još se nismo ni oporavili od doživljenog šoka kada se iz pravca Prkanja začu pucnjava i pjesma. Prestrašeni nismo ni bili svjesni šta se događa, kad se na avlijskim vratima pojaviše partizani u svojim šarolikim uniformama, sa crvenim petokrakama na kapama. U kući Smajila Mulića, velikoj i bogatoj, smjesti se partizanski štab. Tu su bile komande, Desete, Jedanaeste, Trinaeste i Četrnaeste hercegovačke brigade. Meni se obrati komandant Trinaeste hercegovačke brigade:
– Je li mladiću što ti nisi u partizanima?-
Ne bi mi ni malo prijatno što sam na taj način primjećen od partizanskog komandanta, rat je i nikada se ne zna šta to pitanje nosi sa sobom. Sabrah se i što sam mogao mirnijim glasom odgovorih:
– Oženjen sam, imam dvoje djece i majku. Radim na željeznici i hranitelj sam porodice. Nisam mogao ovu nejač da ostavim i prepustim samim sebi.-
Komandant me pogleda dugim, oštrim pogledom, pa upita:
-Momak, je si li ti Konjičanin?-
-Jesam- odgovorih oprezno očekujući šta je sljedeće pitanje.
-A, znaš li ti gdje se ovdje može pregaziti bezbjedno Neretva ?-
Osjetih kako mi olakša i jedva dočekah da odgovorim:
– Znam, kako ne znam, može odmah ispod moje kuće.-
Zaista, postojao je gaz kojim se moglo prijeći na drugu obalu i ko zna koliko puta sam kao dječak i mladić prešao sa obale na obalu tim vodenim putem.
-Dobro,- reče namršteni komandant – sutra u jutro poći ćeš ispred nas da nam pokažeš to mjesto.-
Nakon toga dogovora nije više obraćao pažnju na mene. Kako se spustila noć već u veliko, moja su djeca pospala u krilu žene i majke, te nam domaćica, Ajša hanuma predloži da odemo na gornji sprat u jednu od brojnih soba na spavanje. Popeh se sa porodicom i uđoh u za nas određenu sobu, ali u zao čas, upravo da vidim mladog partizanskog kurira, dječaka od četrnaest – petnaest godina, kako iz velikog drvorezbarskog sanduka vadi novac i trpa ga u svoju torbu. Vidio sam da se radilo o novčanicama kuna od po petstotina. Velika količina novca koju je bogati Smajilaga tu spremio. Vidjevši taj prizor munjevito sam mislio: šta mi je činiti. Ako krađu prijavim, plašio sam se reakcije partizanskih komandanata, pa opće poznato je bilo da su znali svoje borce strijeljati za šugavu jabuku ako se sazna da su je ukrali, a ne za ovoliki novac. Nipošto nisam htio da se to desi ovom partizanskom kuriru – pa on je još uvijek dijete. Kako bih nastavio živjeti sa takvom strašnom ljagom na svojoj savjesti. Ne to nipošto ne smijem učiniti. Ali, sa druge strane, ako ne prijavim ovu krađu, ljaga može ostati na mom imenu, jer sam u ovoj sobi boravio ja sa svojom porodicom. Šta će biti sa mnom sutra kada se sazna za krađu. Ne mogu to dozvoliti. Bože, šta mi je činiti… Uhvatio sam se za glavu, bilo mi je kucalo u sljepoočnicama, samo što ne prsne. Kako se samo život zna na čudan način poigrati sa čovjekom i staviti ga u gotovo bezizlazne situacije. Samo sam želio da se ovaj čudni dan više završi i da dođe kraj mojim iskušenjima. Ali problem je visio iznad mene i ja nisam znao kako da ga riješim. Odlučih na kraju da siđem i sve ispričam Ajša hanumi, pa će možda ona moći da mi pomogne naći riješenje. Našao sam je u kuhinji i na samo joj ispričao šta sam vidio. Ona mi reče da je najbolje da nekako izdvojimo u stranu komandanta Trinaeste hercegovačke brigade, jer ga je ona ocijenila kao vrlo dobrog i razumnog čovjeka, pa da mu sve ispričamo. Tako smo i uradili. Molio sam i preklinjao komandanta da ništa na žao ne učine mladom kuriru, samo neka ga natjeraju da vrati novac odakle ga je i uzeo. Na moje i Ajša hanumino olakšanje komandant je tako i postupio i ta neugodna priča se završila samo u našem malom krugu.
Ali tu noć san mi ni jednog trenutka nije sišao na oči. Mislio sam o zadatku koji me u jutro čekao. Imao sam neko ružno predosjećanje i strah mi je stezao srce. Prije zore bio sam na nogama i prvo što sam uradio bilo je da odem do Neretve i vidim kakvo je stanje sa gazom preko koga sam trebao prevesti partizanske jedinice. Krv mi se sledila u žilama kada sam vidio Neretvu razbujalu, bijesnu, onako kako samo ona zna pobjesniti u rano proljeće, iznenada, preko noći. Od svih noći ona je baš te nadošla, ubrzala svoj tok, kao da se inati sa mnom i sa mojom sudbinom. Gotovo sam zaplakao od muke i straha. Gaz o kome sam sa onoliko samopouzdanja i sigurnosti samo nekoliko sati prije govorio partizanskom komandantu, nije više postojao. Neretva se nije mogla pregaziti. A, ja rekoh. Brzopleto. Šta sad? Da li će htjeti shvatiti da se situacija promijenila preko noći, ili će to protumačiti kao pokušaj moje opstrukcije i dovođenje boraca u opasnost. I onako sam im od samog susreta bio sumnjiv zato što nisam ni dana bio u partizanima. Pa onaj događaj sa kurirom… nije li to previše zapleta vezanih za moje ime. Rat je, borbe u jeku, napetost na vrhuncu, sada se glava najlakše gubi. Neće li biti premalo strpljenja da me se sasluša i razumije. Gotovo obamro od straha, penjao sam se uz sokak do Mulićeve kuće smišljajući kako reći da tog jutra ne mogu nikako prevesti vojsku preko Neretve. Ali, sreća, ta nevjerovatna fortuna i tada je zaigrala za mene. Ušao sam kod komandanta spreman da mu kažem sve onako kako je, kada mi on prije nego sam izustio reče:
– Fejzagiću, plan se promijenio, danas neće biti pokreta i tvoje nam usluge neće biti potrebne, slobodan si.-
Stajao sam nekoliko trenutaka ne shvaćajući šta mi je rekao, još uvijek pod pritiskom svog straha. Nikako mi još do uma nije dopiralo da je moj problem na takav način riješen. Čim sam se pribrao požurih da se što prije sklonim sa očiju partizanskih komandanata da im još koji plan u vezi mene ne padne na pamet.
Mirjana Kapetanović Zbirka priča “Priče ispod Prenja” izdata 2013. godine
