Jer ovo što gledamo više nisu odvojene krize. Ratovi, energenti, hrana i migracije sve se više vežu jedno za drugo.
Na Bliskom istoku rat traje već neko vrijeme, ali ono što se sada mijenja jeste da sve ozbiljnije počinje pogađati i globalnu energetsku sigurnost. Najveće države svijeta uglavnom su potrošile strateške rezerve nafte. To je možda glavni razlog zbog kojeg još uvijek nismo osjetili nestašicu energenata u Evropi.
Međunarodna agencija za energiju, samo ove godine odobrila je puštanje čak 400 miliona barela nafte iz kriznih rezervi država članica. Američke strateške rezerve su već pale na manje od polovine nivoa koji su nekada imale.
Istovremeno traje rat u Ukrajini, gdje Ukrajinci sve jače udaraju rusku energetsku infrastrukturu – rafinerije, terminale, skladišta i druge objekte povezane sa preradom i izvozom nafte.
Znači, s jedne strane imate Bliski istok i sve veći pritisak na jedan od najvažnijih energetskih pravaca na svijetu, a s druge Rusiju, jednog od najvećih proizvođača nafte i gasa, čiji su energetski kapaciteti gotovo svakodnevno mete napada.
Od energenata zavise đubrivo, poljoprivreda, cijena hrane, transport, industrija i praktično cijela ekonomija. Kada energenti poskupe ili ih počne nedostajati, vrlo brzo se to odražava i na logistiku i cijene hrane.
Nakon toga dolaze siromaštvo, politička nestabilnost, novi ratovi i novi veliki migracijski talasi iz Afrike i Azije prema sjeveru.
I dok se sve ovo dešava, svijet istovremeno troši rekordne iznose na naoružavanje.
Zato pravo pitanje možda više nije gdje će izbiti sljedeći rat.
Pravo pitanje je šta će se desiti ako se energetska, prehrambena, migracijska i sigurnosna kriza u jednom trenutku spoje u jednu veliku globalnu krizu. Ukoliko se situacija u Rusiji i sa Iranom nastavi da razvija u sadašnjem pravcu, to će se dogoditi već naredne godine.
