Drveni sanduci obloženi kožom i ukrašeni metalnim detaljima jedan su od najprepoznatljivijih predmeta tradicionalnog namještaja na Balkanu. Njihova pojava veže se za 18. stoljeće, period osmanske uprave, dok su najveću popularnost i umjetnički razvoj doživjeli krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Sehare su najčešće izrađivane od jedne ili dvije drvene daske koje su međusobno spajane posebnim tehnikama, a zatim presvlačene jarećom ili telećom kožom. Poseban izgled davali su im polukružni poklopci, koji se smatraju odrazom renesansnih utjecaja u oblikovanju. Rubovi sanduka bili su dodatno zaštićeni metalnim trakama pričvršćenim ukrasnim ekserima s poluloptastim glavama.
Iako su prvenstveno služile za čuvanje i prenošenje stvari, sehare su imale i veliku estetsku i simboličku vrijednost. Imale su bočne metalne ručke, mogućnost zaključavanja katancem, dok su unutrašnjost često ukrašavali šareni papir ili tanko platno. Najviše ukrasa nalazilo se na prednjoj strani sanduka.
U domaćinstvima su bile nezaobilazne. U njima se čuvala odjeća, novac, porodične dragocjenosti, ali i žitarice i brašno. Koristile su se i prilikom pripreme hrane, posebno za zaštitu namirnica od vlage i insekata.
Posebno važnu ulogu sehare su imale u svadbenim običajima. Djevojke su u njima prenosile svoju spremu, darove namijenjene budućem suprugu, svekru, svekrvi i ostalim članovima porodice.
Sam naziv sehara potječe iz arapskog jezika, a u bosanski jezik stigao je preko turskog, gdje označava sanduk obložen kožom i ukrašen metalnim okovima.
Priprema svadbenih darova bila je poseban porodični događaj. Pokloni su se slagali u bogato ukrašene bošče, četvrtaste komade svile izvezene zlatnim koncem, poznatim kao klobodan. U njima su se nalazile košulje, veš, čarape, a za ženske članove porodice i marame. Bošča se zatvarala spajanjem sva četiri ugla, poput pisma, a takav dar nazivao se boščaluk.
Boščaluci su se u seharama prenosili iz djevojačke kuće u dom mladoženje. Sa sobom nisu nosili samo odjeću i poklone, već i porodičnu čast, običaje, ljubav i uspomenu na jedno prošlo vrijeme.
Danas su sehare vrijedan dio kulturnog naslijeđa Sandžaka, Bosne i Hercegovine i šireg balkanskog prostora, kao svjedoci zanatstva, porodičnih običaja i života prošlih generacija, piše Muzej Ras.
