Problem Trgovske gore ne može i neće biti riješen razmjenom diplomatskih nota i proceduralnim notifikacijama. Hrvatski pristup “gotovih rješenja” i bh. reaktivna diplomatija pokazali su se potpuno neefikasnim.
Najnovija notifikacija koju je Republika Hrvatska uputila Bosni i Hercegovini u vezi s namjerom izgradnje skladišta radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori nije korak ka rješenju, već vješto izveden proceduralni manevar. Iza privida poštivanja međunarodnih normi krije se strategija svršenog čina, kojom se Bosna i Hercegovina svodi na pasivnog posmatrača u procesu koji direktno ugrožava živote četvrt miliona njenih građana i budućnost jednog od najvrijednijih ekosistema u Evropi. Ovo pitanje odavno je prestalo biti tehničko ili ekološko. Umjesto toga, ono je postalo prvorazredna geopolitička i sigurnosna prijetnja koja razotkriva duboki deficit povjerenja i sistemsko ignorisanje principa dobrosusjedskih odnosa.
Hrvatska se u svom postupanju formalno poziva na Konvenciju o procjeni uticaja na životnu sredinu u prekograničnom kontekstu (Espoo), no suština njene primjene potpuno je iznevjerena. Espoo i Aarhus konvencija, koje garantuju pravo na informisanje i učešće javnosti, nisu zamišljene kao birokratski formulari koje treba ispuniti, već kao temelj za suštinsku prekograničnu saradnju. Međutim, ono čemu svjedočimo je klasičan primjer korištenja međunarodnog prava kao “pokrića” za jednostrane odluke.
Ključni dokaz za ovu tezu leži u činjenici da Bosna i Hercegovina, ni nakon višegodišnjih apela, još uvijek nije dobila kompletnu Studiju uticaja na životnu sredinu. Umjesto toga, dobija notifikaciju koja je trebala biti početak, a ne gotovo završni korak procesa. Time se od BiH traži da pruži mišljenje o projektu čije ključne tehničke, geološke i sigurnosne parametre ne poznaje. To nije partnerstvo, već diplomatska farsa. Hrvatska ovim postupkom šalje jasnu poruku: odluka je naša, a vaše je da se formalno složite ili ne složite, ali ishod je već predodređen. Takav pristup ne samo da krši duh međunarodnih konvencija, već i trajno narušava povjerenje, pretvarajući potencijalnog partnera u susjeda koji s pravom sumnja u svaku namjeru.
Problem Trgovske gore ne može i neće biti riješen razmjenom diplomatskih nota i proceduralnim notifikacijama. Hrvatski pristup “gotovih rješenja” i bh. reaktivna diplomatija pokazali su se potpuno neefikasnim. Jedini put naprijed leži u uspostavljanju posebnog, obavezujućeg bilateralnog okvira – bilo u formi međudržavnog sporazuma ili stalne zajedničke ekspertne komisije.
Takvo tijelo, sastavljeno od nezavisnih stručnjaka (geologa, hidrogeologa, nuklearnih fizičara, ekologa) iz obje države, imalo bi mandat da nadzire cjelokupan proces – od revizije postojeće dokumentacije do praćenja izgradnje i, konačno, upravljanja objektom. Njegova svrha bila bi depolitizacija problema i njegovo vraćanje u sferu struke i nauke. Samo zajednički nadzor, uz puni pristup tehničkoj dokumentaciji i lokaciji, može sanirati ogroman deficit povjerenja. Bez takvog institucionalnog mehanizma, svaka garancija iz Zagreba o “najvišim sigurnosnim standardima” za građane u slivu rijeke Une ostat će samo prazno političko obećanje. Sigurnost ne smije biti stvar vjere, već provjere.
Argumentacija hrvatske strane da je odlaganje otpada njeno “unutrašnje pitanje” je neodrživa i opasna. Lokacija bivše kasarne Čerkezovac u opštini Dvor u Hrvatskoj, na samoj granici, u trusnom području i poroznom tlu, u neposrednoj blizini vodonosnika koji napajaju rijeku Unu, čini ovaj problem suštinski prekograničnim. Potencijalna ekološka katastrofa ne bi poštovala državne granice. Ugroženost zdravlja preko 250.000 ljudi, uništenje poljoprivrede i turizma, te trajna kontaminacija jedinstvenog ekosistema nisu unutrašnje, već egzistencijalno pitanje za obje države.
Zbog toga Bosna i Hercegovina mora svoj diplomatsko-pravni angažman temeljiti na principu predostrožnosti, koji je kamen temeljac ekološkog prava Evropske unije. Ovaj princip nalaže da, u slučaju prijetnje od ozbiljne ili nepovratne štete, nedostatak potpune naučne izvjesnosti ne smije biti izgovor za odlaganje mjera za sprječavanje te štete. Teret dokazivanja da projekat neće izazvati štetu leži na onome ko projekat predlaže, a ne na onome ko je potencijalna žrtva. Tvrdnje o “sigurnoj tehnologiji” moraju biti podvrgnute rigoroznoj, nezavisnoj i, što je najvažnije, prekograničnoj naučnoj reviziji. Jednom kada radioaktivni izotopi prodru u podzemne vode sliva rijeke Une, proces će biti nepovratan.
U konačnici, borba protiv odlagališta na Trgovskoj gori nije samo pravna bitka za poštivanje konvencija. To je test sposobnosti države Bosne i Hercegovine da zaštiti svoj teritorij, svoje resurse i, iznad svega, svoje građane. Vrijeme za reaktivnu diplomatiju je isteklo. Potrebna je proaktivna, argumentovana i beskompromisna strategija koja će umjesto formalnog učešća zahtijevati ravnopravno partnerstvo. Jer u pitanjima egzistencijalne prijetnje, kompromisa ne može biti.
