Napisala: Žana Alpeza
Nekada je riječ “seljak” bila časna riječ. Seljak je bio čovjek koji ustaje prije sunca, obrađuje zemlju, hrani svoju obitelj i svojim radom hrani društvo. Danas, nažalost, mnogi brkaju seljaka i seljačinu.
Seljak je čovjek rada.
Seljačina je čovjek bez mjere.
Razlika nije u tome odakle netko dolazi, nego što nosi u glavi.
Danas živimo u vremenu kada se preko noći niču vile, luksuzni automobili, apartmani i poslovna carstva. Nitko ne pita kako. Nitko ne pita odakle. Važno je samo da sjaji. U društvu koje se počelo klanjati novcu, pošten čovjek postao je čudak, a prevarant gospodin.
Nekada su se ljudi divili profesorima, liječnicima, znanstvenicima i književnicima. Danas se često više divimo čovjeku koji je kupio treći terenac nego čovjeku koji je napisao treću knjigu.
To je najveća tragedija našeg vremena.
Nije problem što netko ima novac. Problem je kada novac postane jedina vrijednost. Kada se bogatstvo koristi kao dokaz inteligencije, a poštenje postane predmet ismijavanja.
Moderna seljačina više ne nosi bijele čarape na odijelo. Naučila je ponešto. Danas nosi skupa odijela, markirane satove i govori o investicijama. Naučila je koristiti strane riječi koje ne razumije. Više ne sjedi na kamenu ispred kuće, sada sjedi u restoranu i glasno priča kako je “sve sam stvorio”.
Naravno, izostavi dio priče o tome kako je došao do prvog milijuna.
To je uvijek neka misteriozna priča.
“Poklopilo se.”
“Snalazio sam se.”
“Radio sam.”
Nitko nikada nije objasnio što je točno radio.
Ali zato svi vide posljedice.
Radnik radi za minimalac.
Umirovljenik bira između kruha i lijekova.
Bolesni skupljaju novac za operacije putem humanitarnih akcija.
Mladi odlaze iz države.
A istovremeno po društvenim mrežama gledamo fotografije bazena, satova i automobila skupljih od prosječnog stana.
Ne vrijeđa ljude bogatstvo.
Vrijeđa ih nepravda.
Još je opasnija pojava kada takvi ljudi počnu određivati društvene vrijednosti. Djecu uče da je važnije imati nego znati. Da je važnije pokazati nego stvoriti. Da je važnije biti viđen nego biti pošten.
Tada nastaje nova generacija koja vjeruje da se uspjeh kupuje.
Diplome se pojavljuju brže nego proljetne lastavice. Neki fakulteti proizvode stručnjake brzinom kojom pekare proizvode kifle. Tako preko noći nastaju menadžeri, direktori, savjetnici i stručnjaci za sve.
Samo je problem što često ne znaju ništa.
No znanje danas ionako nije toliko važno koliko poznanstvo.
U društvu u kojem je veza jača od sposobnosti, pošten čovjek postaje smetnja.
Intelektualac je ismijan.
Radnik je podcijenjen.
Bolesnik je prepušten sam sebi.
Sirotinja je kriva što je sirotinja.
A oni koji su se obogatili preko noći drže predavanja o uspjehu.
Posebna vrsta satire nastaje kada takvi ljudi govore o moralu. Tada čovjek ne zna treba li se smijati ili plakati. Oni koji nisu pročitali knjigu desetljećima pričaju o obrazovanju. Oni koji radnike gledaju kao trošak pričaju o ljudskosti. Oni koji su zaboravili što znači red govore o domoljublju.
I upravo zato najveća prijetnja društvu nisu obične seljačine.
Njih prepoznamo odmah.
Veća opasnost su one uglađene. One koje nose kravate, sjede u prvim redovima, slikaju se za medije i pričaju o uspjehu dok iza njih ostaju dugovi, uništeni ljudi i prazne tvornice.
Prava seljačina nije stvar sela.
Prava seljačina je stanje uma.
Može živjeti u penthouseu, voziti automobil od stotinu tisuća eura i imati deset diploma na zidu.
Ako nema poštovanja prema čovjeku, radu, znanju i poštenju – ostala je ono što je oduvijek bila.
Samo je promijenila odijelo.
A možda je upravo to najopasniji oblik primitivizma 21. stoljeća.
….kraj teksta
Hvala lijepa
