Sve što srcu umornome/ treba da mu bude bolje
osjeti tu na svome/ vrelu snage, vrelu volje.
Tako nastaju njene pjesme, one koje te tješe kao tužno, izgubljeno dijete u tuđini. One koje ti pomažu da ostaneš nepovrijeđen i da kad odeš daleko od rodne grude sačuvaš neokrnjenu dušu.
Na izbjegličkom putu od Mostara do Salzburga
Naviru tužna sjećanja. Sanja češlja ratnu i izbjegličku muku, pa se proljeća 2026. sjeća onih zlih prošlovjekovnih devedesetih, kao da je juče bilo.
„Hercegovina je uvijek bila zemlja tvrdokornih ljudi. Možda sam upravo zbog tog genetskog koda u julu ’93, nakon mnogo mjeseci straha (više za djecu nego za sebe), iznijela živu glavu, tada još ne znajući da se srce odlučilo ostati. Slijedi odlazak u Zagreb, gdje ostajemo jedva par dana, potom put bez cilja. Preko Slovenije, pa Austrije, u Njemačku, gdje nas privodi policija (jer ni Austrija ni Njemačka ne primaju više izbjeglice) i deportuje u sabirni centar Caritasa u Austriji (Salzburg). Umorni, gladni, prljavi, ugašeni…
Preko stotinu nas je izbjeglih i prognanih u dvije velike prostorije. Ne gledamo se u oči, u njima je i previše straha, dovoljnog za više od jednog života. Ne plačemo. Ne smijemo se. Ne dišemo.
Svi šutimo – slijepljena smo porculanska vaza koja ne trpi više ni kap kiše.
Selimo se, upoznajemo, rastajemo, odlazimo raznim putevima. Život u Austriji je sve samo ne lagan. Učiš se ponovo preživljavanju u novoj sredini, dualnosti života i jezika, razapeću između dva bitisanja – jedno daleko doma, a drugo udomljeno koje ti nudi novi temelj nečeg što nisi i što nikada nećeš ni biti. Duša mi je čvrsto vezana za anker mojih predaka, nena je moj identitet, slatka gurabija pod jezikom đul šerbe koje teče venama. Biti integrisan i sačuvati identitet, to je plivanje uz rijeku, protiv svih struja.
Redaju se poslovi koje niko od domaćina ne želi raditi: poljoprivreda, čišćenja, peglanja, služenja…, jer naše diplome im ne trebaju, trebaju im naša leđa i naše ruke koji mogu vući terete, biti izdržljivi, ponizni i tihi. Nikada ih nisam osuđivala, primili su nas mada nas nisu željeli, trpjeli su nas mada im nismo trebali, barem ne takvi kakvi jesmo – napredni, pametni, srdačni. A mi smo već odavno prihvatili neminovnost; ponekad se družili, grilali, oplakivali i opjevavali Bosnu, nasmijani i tužni istovremeno.“
Djeca su već odrasli ljudi. Dišu Hercegovu i osjećaju njeno bilo još mnogo vremena poslije povratka. Naučili su šta je kavada i kako miriše, znaju da su rijeke modre a ne sive i da te tamo ujutro budi svjetlost, ljepša od svih. Ima dva sina. Semir je vrijedan i požrtvovan na svim poljima, kako tad tako i danas. Nekada je majka bila njegov stub, danas on njen. Kemal je od rođenja gluhonijem, njena stalna strepnja, briga i borba. U njegovoj tišini sve su Sanjine riječi, u njegovoj borbi majčin život. Razumije da u životu nemaš prava na žalbu. Oni su danas odrasli ljudi, imaju divne familije i djecu, a Sanja mali krug velikih ljudi. Unuci su joj posebna radost, koji pričaju savršeno bosanski jezik. Žive svoje živote, a Sanja prvi put nakon mnogo godina razmišlja o sebi. Završava akademiju alternativne medicine i počinje se baviti socijalnim radom, uglavnom pružanjem pomoći licima sa invaliditetom. Sretna je, za nju je to više od posla – biti razlog nečijoj radosti.
Foto: Promocija knjige “Putnici”
Sanja piše i sanja
Piše svugdje gdje se zadesi, a bujica riječi poteče. Nerijetko i na kuhinjskom i toalet papiru, čak i na dlanovima. Sanjar što voli poeziju i živi stihovima. Naučila mnogo od profesora Damjana Šantića, zbog kojeg su mnogi odustajali pohađati ekonomsku. „Često mi je govorio da u meni leži pjesnik, pomalo tih ali talentovan. Nisam ga uzimala ozbiljno, ali sam pisala dalje.“
Poezija je za Sanju putovanje kroz druge dimenzije, nešto poput sna, gdje možeš biti sve i svugdje i možeš biti svako. Voli je i kroz njenu prizmu gleda cijeli svijet.
„Pisala sam pjesme ne samo iz svoje nego i iz muške perspektive. Ona postaje velika kada je toliko približiš čitaocu da je doživi kao katarzu. Moje prve objave pjesama bile su u zajedničkim zbirkama poezije, KNS Sarajevo te Kulture Snova iz Zagreba. Mnogo zbirki i mnogo pjesama. Potom se odvažim izdati svoju prvu samostalnu zbirku pod nazivom Miris snova. Njen početak je upravo definicija poezije koju sam uvijek nosila u sebi, suptilna i sanjalačka.
„Poneke ljepote/ Jednostavno treba odsanjati
Al’ i to treba znati/ Treba znati zaspati“
Slijedi period očeve teške bolesti, mojih čestih posjeta roditeljima i nova zbirka poezije pod nazivom Putnici. To su stihovi o mojoj familiji, odrastanju, roditeljima, bolesti… teška zbirka, teška ko crna zemlja. O njoj je (na moju radost), pisao Jergović, a njenu promociju (na moj ponos) u Mostaru moderirao Elvedin Nezirović. Dva velika čovjeka o meni tako maloj. Bila sam ganuta do suza, kao i onda kada je iz Šapca na promociju u Sarajevo došao moj veliki prijatelj i novinar, dopisnik Danasa Hanibal Kovač i pred punom Art Kućom Sevdaha rekao: ‘Vrednost njene poezije se sastoji u tome što kao ultra hiper senz može da prenese čitaocu sve ono što prenose i druge velike pesnikinje i pesnici. Mislim na vizuelizaciju poezije, na empatiju i doživljaj… naravno, i kvalitet. Međutim, Sanja Balalić je svojom poezijom napravila iskorak jer je (možda i nesvesno) uključila i čulo mirisa, a to čulo u prozi i poeziji samo mogu da postignu genijalci.’
Putnici su bili uvod u drugačiji način pisanja, kako vrijeme prolazi i poezija u tebi raste i mijenja se. Pisati o sebi, familiji, razgolititi dušu i strahove bez patetike, velika je hrabrost, ali bez nje i bez realnih emocija nema dobre poezije.
Stojim pred vratima nekad velikog doma.
Skupili se zidovi u teške staračke oči.
Srce mi je kao novorođenče, plače i smije se u isti mah.“
Foto: Sanja Balalić
Kreator ljudskih priča
Istovremeno s Putnicima, svjetlo dana ugledala je i slikovnica (basna) Lija u zemlji stranoj, tipična tema za vrijeme i prostor.
Najnovija zbirka je u pripremi, a za razliku od prve dvije ova ima izdavača. Trebala bi izaći uskoro iz štampe.
Priča Sanja o dobrim ljudima i svom mostarskom i austrijskom komšiji Marku Govorčinu:
„Vrijeme prolazi i jedino šta može ublažiti njegovu nemilosrdnost su dobri ljudi koje poznaješ, sa njima živiš ili ih sretneš slučajno (mada ne vjerujem u slučajnost), oni koji nostalgije odnose ko mačka mačiće u zubima jer poslije njih sve se tuge oraspolože i svijet je ponovo lijepo mjesto. Ima ih, i onih koji su daleko ali dušom blizu, a i onih koji su tu. Marko je živio u Salzburgu (ovo ‘živio’ jedva mogu da prevalim) i bio je jedan takav čovjek. Pun vedrine i pozitive. Uglavnom moja poezija nije pisana za note, ali on je svojom genijalnošću uspijevao od nje uz gitaru napraviti pjesmu. Pošalje mi audiosnimak i kaže: ‘Evo, pa ako ne valja, baci!’
U jednom razgovoru smo spomenuli Mozarta, koji je rođen u Salzburgu, a ja mu izrecitovala svoju pjesmu ‘Hercegovački Mozart’, napisanu u obližnjem parku, misleći na moju nenu Nuru i slušajući violinu iza debelih zidina Mozarteuma.
Ne znam kako baš sada u bašči/ Evropske metropole/
S fontanama i ružičnjacima u prvom sumraku/
S Mozartovom sonatom iza debelih zidova palate/
Daleko od kamenog uzglavlja/
I modrih rijeka/ Sjetih se odaje i neninih sabranih usana/
Sretna što nas nađoh i što smo/ Još uvijek tu
Nasmijao se. ‘Ma, i Mozart je isto pomalo Mostarac.’
Valjda jeste uz nas i s nama, isto kao što smo i mi valjda pomalo Salcburžani postali.“
Foto: Sanja i sinovi
(Dva dana prije smrti, Marko Govorčin poslao mi je poruku: „Dragi Milane, zahvalan sam ti do neba za ovo što radiš… Preporuka za priču o Sanji Balalić, pjesnikinji iz Mostara“. I evo ostvarujem Markov amanet.)
U Mostar Sanja odlazi često. Prošeta Korzom, Musalom, Avenijom, zagrli Stari i Neretvu, ali još nikad, poslije rata, nije bila na Fortici. Ne može!
“Ne mogu stajati gore, gledati na grad i misliti kako je nekada bilo a kako je sada. Želim da ga nosim u sebi onakvog kakav je bio nekad – pun svjetla, ljubavi i ljepote.“
