Trideset i tri godine Gorica čeka pravdu. Devetnaest je, kako pišem o strašnom zločinu u Gorici. Mojoj hljeba korici! Gdje sam sit i kada zraka udahnem. Gdje žeđi ugasim suzom kraj mezara ili kapljom rose. Još mi prijete! A ja već devetnaest godina dolazim u Goricu istim automobilom, istih registarskih oznaka, najčešće sam. Pa im poručujem!
Ja sam ubijen onog aprilskog popodneva devedeset treće. Kada sam kao oficir Armije Republike Bosne i Hercegovine u Tetovu pored Zenice slušao vijesti na radiju i novinarku Borku Rudić koja je tada izgovorila:“Selo Gorica je definitivno izgorjelo a stanovništvo odvedeno u nepoznatom pravcu.” Ja sam ubijen, kada je Dina u pratnji svog teško ranjenog supruga, doletjela helikopterom u Zenicu i donijela mi pismo od mog starijeg brata. Sa tim pismom sam ubijen stotinu trideset sedam puta. Jer toliko je bilo zatvoreno mojih Goričana u logoru Buturović Polje. Pa sam još u tom pismu ubijen sa svakim od šest svirepo ubijenih Goričana. Izgorio sam u kući zajedno sa staricom Đemilom. Ubijen sam u septembru devedeset treće, kada sam nakon dva dana pješačenja iz Zenice, došao u Goricu i stao pred zgarištem naše kuće. Ubijen sam svjedočenjem o ranjavanju i mučenju mog starijeg brata. Ubijen sam svjedočenjem o demonstraciji klanja sestre Bošnjakinje, stavljanjem noža pod vrat a pištolj na sljepoočnicu, pod hrastom u Buturović Polju. Dvije medicinske sestre su to gledale i smijale se. Ubijen sam, slušajući bolno svjedočenje o svirepom ubistvu Katice Blažević-Kaje od strane onih istih koji su ubijali i mučili moje Goričane, među kojima je bio i Kajin rođeni brat. Kaja bi noću, kroz mali prozor proturala komade hljeba mojim Goričanima u smrdljivom podrumu ispod komune. Mene više ne možete ubiti, kao ni moju Goricu!
Ja sam, kako to reče jedan baška fini insan, pisac kojem samo duša živi. Ostao da živim u mojim stihovima koje uklesaše na spomenik mojim Goričanima, Sjećati se znači voljeti, voljeti znači živjeti, zaboraviti znači iznova umirati. Živim u knjizi koju sam davno napisao i sa dokazima pohranio, a koja će nadživjeti sve vas da svjedoči o udruženom zločinačkom poduhvatu. Živim u nebrojeno svjedočenja preživjelih logoraša o zločincima i saučesnicima koji bi da to zaboravimo. Podrepne muhe šute, a ja istrajavam na ISTINI. Uz Božiju pomoć ja ću istrajati.
Jer Istina znači život svih građana u potpunoj a ne selektivnoj slobodi. Nije to suživot, ta odvratnost koja ne znači zajednički život kako nam se plasira. Suživot znači, dvije škole pod jednim krovom.
Intelektualac i književnik, Martin Luter King, zapisao je:” Naša generacija neće toliko žaliti zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog zastrašujućeg ćutanja dobrih ljudi.“ Zato o zločinu moramo govoriti.
Svaki dan, ali svaki dan, njegovati kulturu sjećanja i djeci govoriti o počinjenom zločinu u Gorici. Ne pozivam na osvetu, ne dao Bog. U meni nećete naći mržnju i tome svjedoče moj život i djela. Osim žeđi za Istinom, koja će, ako Bog da, zločince i one što s njima druguju, ali i one u Sudu i Tužilaštvu što zločin prešućuju i ne osuđuju ga, proganjati i na ovom i na onom svijetu. Zapamtite!
Nikada više, ni unuci mojih unuka, neće doživjeti ono što je doživio moj rahmetli otac. Kada ga kao dječaka, zločinac u 2.svjetskom ratu, komšija iz susjednog sela, htio strijeljati zajedno sa komšijom Bajrom i njegovim ocem Salkom, dolje u polju gdje je sada jezero. Nakon rata, u starom Ostrošcu taj zločinac mu prodavao kruške. Ili u ovom zadnjem ratu, kada je sin trgovca kojeg je moj otac naučio trgovačkom zanatu, u logoru Buturović Polje, htio mu nožem izvaditi oko, za jedan obični, ručni sat koji mu poklonio moj stariji brat. Baš zato, ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati.
Said Šteta, književnik i novinar
(P.S. Njegujući kulturu sjećanja, jer zaborav je bolest Bošnjaka, u prilogu poema za moje Goričane)
Gorico, hljeba korico
Trideset i tri godine prošle su nijemo
Teške!
Kao onaj križ na Humu iznad Mostara
što mržnje put bilježi naspram srušenog mosta
Ti čekaš
i ja sa tobom čekam i ne dam peru da suši
Čekam da nađu smiraj duše ubijene
Čekam da se zemlja slegne na mezarima
Da kazne zločince, saučesnike i one što im vodu nose
Da pravda dođe među zidove izgorene
Gdje poskok neće dijete ni hajvana
Gdje kajsija rađa na stablu zerdalije
Gdje iz brazde niče dinja, lubenica
Gdje šljiva, smokva i grožđe tope zazubice
Gorico!
Nosim pepeo tvoj, isto na garež mirišemo
Pješke!
Istina usamljena iz mene progovara
Starica Đemila zapaljena, ubijena starica Zejna, Dosta!
Ubijeni su još,
Mirsad, Šefkija, Zaim, Senad, Ćamil, Istina guši
Poručuju mi da ne pišem, mnogi bi ušutkali mene
zapisujem o mučenju u logoru i drugovanju sa zločincima
bilježim Istinu, oni bi da je lažima pokose
Svi se mi rađamo ko ljudi, neki umiru ko hijene
život im cijeli jedna pača slana
tanka im pamet, nalik onoj do kadije
Meni, tebi, oj Gorico, kaplja rose radosnica
svaki nam sabah abdesti umorno lice
Gorico, hljeba korico
Ti što hraniš ticu i težaka
i napajaš sa sušnih izvora
Trideset i tri godine, koliko još će proći nijemo?
Teške!
Kao onaj križ iznad Mostara na Humu
a laž je kratka da se i godinama Nuha mjeri
Moja Gorico, hljeba korico
Niti više sunca, nit’ bolnijeg mraka
Istina je znoj sred našijeh bora
Nadživjet ćeš mnoge, jer mi ne umiremo
Mi što Gospodara imamo na umu
što Istinom samo živimo u vjeri
Gorico moja, hljeba korico!
Jusuf SaM
