Vlada Španije uvrstila je grobnicu Vjekoslava „Maksa“ Luburića u Katalog simbola protivnih demokratskom sjećanju, čime je pokrenut proces uklanjanja fašističkih obilježja s mjesta gdje počivaju ostaci jednog od najkrvoločnijih zapovjednika ustaškog režima. Spomenik na općinskom groblju Carcaixent u Valenciji sada podliježe španskom Zakonu o demokratskom sjećanju iz 2022. godine, koji zabranjuje javno veličanje aktera povezanih s fašizmom i diktaturama.
Luburić, u historiji zabilježen pod nadimkom „Mesar“, bio je jedna od ključnih figura zločinačke, fašističke Nezavisne Države Hrvatske i upravnik sistema koncentracionih logora Jasenovac, u kojem su provođena masovna ubistva Srba, Jevreja, Roma, antifašista I svih drugih protivnika tog jadnog režima, piše Bosna.hr.
Nakon sloma NDH i Drugog svjetskog rata, Luburić je utočište pronašao u Španiji pod okriljem diktature Francisca Franca. Tamo je decenijama živio pod pseudonimom Vicente Pérez García, vodeći naizgled miran život kao vlasnik štamparije, dok je istovremeno rukovodio radikalnom emigrantskom propagandom.
Prema obavezujućem izvještaju Tehničke komisije španskog Ministarstva teritorijalne politike, spomenik u Carcaixentu predstavlja „veličanje fašizma i njegovih protagonista“, što je ocijenjeno kao nespojivo s modernim demokratskim vrijednostima i dužnošću države da osigura reparaciju i dostojanstvo žrtvama.
Španske vlasti su službeno obavijestile lokalnu administraciju u Valenciji o obavezi hitnog uklanjanja grba ustaškog režima s panteona. Uz uklanjanje spornih simbola, zakon predviđa i postavljanje informativnih tabli koje će pružiti objektivan historijski kontekst. Te reference će jasno ukazivati na Luburićevu ulogu u ustaškom aparatu, genocid počinjen u Jasenovcu, te prirodu njegovog boravka u Španiji.
Povezanost Vjekoslava Luburića s logorom smrti Jasenovac, gdje su stradale desetine hiljada ljudi, svrstava ga u red najzloglasnijih počinitelja masovnih zločina 20. stoljeća. Njegov boravak u egzilu prekinut je 1969. godine, kada ga je u njegovom domu usmrtio Ilija Stanić, agent jugoslavenske tajne službe, nanijevši mu smrtonosne udarce željeznom šipkom.
Ovim potezom, Ministarstvo teritorijalne politike i demokratskog sjećanja Španije nastoji neutralisati mjesta koja služe kao uporišta za veličanje fašističkih saradnika, insistirajući na transformaciji takvih lokacija u prostore historijskog učenja, a ne glorifikacije zločina.
U Španiji, u kojoj je živio do smrti 1969. godine, malo je ko poznavao pravi identitet čovjeka koji se skrivao iza maske uzornog građanina. Sve do trenutka njegove nasilne smrti, uživao je punu zaštitu države i Civilne garde. Dok nije ubijen, javnost nije znala čak ni njegovo pravo ime; za komšije i poznanike bio je „Don“, „Poljak“, „General“ ili jednostavno Vicente. Niko nije slutio da u njihovom neposrednom susjedstvu živi sadista na čijim je rukama krv desetina hiljada žrtava stradalih u Jasenovcu, epicentru zločinačke mašinerije Nezavisne Države Hrvatske.
Luburićev put do Pirineja vodio je preko Mađarske i Italije, odakle je, prerušen u franjevca, prešao u Francusku. Međutim, Pariz se u to vrijeme brutalno razračunavao s kolaboracionistima maršala Pétaina, a prisustvo komunista u tadašnjoj francuskoj vladi činilo je tlo nesigurnim za ustaškog generala. Ponovo uz logističku podršku crkvenih struktura, Luburić bježi u sigurnost Frankove Španije.
Po dolasku, nakon kratkog perioda fizičkog rada, brzo potpada pod patronat utjecajnih oficira i klerika. Boravio je u mjestima Gilet, Moraira i Benigànim, gdje se oženio Isabel Hernaiz, kćerkom imućnog baskijskog industrijalca. Lokalnoj zajednici predstavio se kao Vicente Pérez García, a zbog dubokog poštovanja koje mu je ukazivala Civilna garda, o njemu se govorilo kao o „poljskom generalu“.
Historijski izvori sugerišu da je Luburićev brak bio aranžiran od strane vojnih krugova kako bi mu se osigurala finansijska stabilnost za emigrantsko djelovanje. Ipak, njegova sadistička priroda ubrzo izbija na površinu, te ga supruga napušta. Tada scenu ponovo preuzimaju franjevci. Luburić se seli u gradić Carcaixent, u stan tik uz samostan, gdje u prizemlju otvara štampariju. Postaje opsjednut izdavanjem propagandnog lista Drina, po kojoj čak daje ime i jednoj od svojih kćeri, vjerujući da ta rijeka predstavlja nepremostivu granicu dviju civilizacija.
Ključna figura u njegovom španskom životu bio je otac Oltra, Francov ispovjednik i čovjek zaslužan za utočište brojnih nacista. Zahvaljujući Oltrinom utjecaju, Luburić dobija skrbništvo nad djecom, a Carcaixent postaje baza iz koje je izašlo preko 2.000 različitih propagandnih materijala na četiri jezika. Dok je jutra provodio u dugim razgovorima s Oltrom, ostatak dana posvećivao je štampanju ustaške ideologije.
Kraj sage o „Don Vicentu“ počeo je početkom 1967. godine, kada u njegov dom stiže 23-godišnji Ilija Stanić. Predstavljajući se kao sin poginulog ustaše i politički prognanik, Stanić je brzo stekao generalovo povjerenje. Postao je njegov kuhar, saradnik u štampariji i osoba koja mu je čuvala djecu.
Završni čin odigrao se u nedjelju, 20. aprila 1969. godine. Prema policijskoj rekonstrukciji, Stanić je, uz pomoć dvojice saradnika, likvidirao Luburića. Scenarij je bio surov: otrov u kafi, a potom smrtonosni udarci čeličnom šipkom u glavu.
Posmrtni ostaci Vjekoslava Luburića i danas počivaju na gradskom groblju u Carcaixentu. Decenijama je to bilo mjesto hodočašća ekstremne emigracije, no posljednjih dvadeset godina taj je zanos splasnuo. Grob su uglavnom obilazili rijetki zanesenjaci.
Pogrebni spomenik, podignut 1976. godine i smješten na istaknutom mjestu groblja, sadrži simboliku i elemente koji veličaju kako ličnost, tako i režim kojem je pripadao. Među njima se ističe prisustvo ustaškog grba, kao i počasni natpisi koji doprinose veličanju njegove figure.
Ovom akcijom špansko Ministarstvo teritorijalne politike i demokratskog sjećanja potvrđuje da namjerava „ojačati svoju posvećenost odbrani demokratskih vrijednosti i poštivanju Zakona o demokratskom sjećanju, na način da napreduje u identifikaciji i preimenovanju onih elemenata koji predstavljaju veličanje diktature, fašizma ili njihovih saradnika“.
IZVOR: Bosna.hr, ABC/slobodna bosna
