PIŠE: Mirjana Kapetanović
KARMIČKI KRUGOVI
Možda nikada niste razmišljali o tim mehanizmima po kojima se odvijaju naši životi, susreti sa drugim ljudima i naši međusobni odnosi.
A ja oduvijek imam neki prirodni oprez pri svakom upoznavanju sa novim ljudima, uvijek spremna na neku podudarnost i sinergiju koja nas povezuje.
Tek prije tridesetak godina, kada sam počela proučavati vedsku filozofiju, saznala sam za karmičke krugove. To su naši sudbinski krugovi vezanosti za ljude, mjesta i događaje, njihova dužina i širina nije ograničena, proteže se na kontinente, u njoj nema razlike u boji, staležu, obrazovanju, položaju, polu ljudi, moguće su sve vrste i sve kombinacije. Jedino što je zajedničko sa nama je bezuslovna povezanost.
Nekada to podrazumjeva duboke, složene odnose, a ponekad je to samo osoba koja nas je srela na putu, možda se okrznula od nas laganim dodirom.
Što sada o ovome govorim?
Jutros sam čula jednu čudnu priču, o ljudima koje poznajem i opet dobila potvrdu o nesumnjivom postojanju karmičkih krugova.
Moji poznanici poslali mi obavijest o vjenčanju. Nju sam poznavala još od djetinjstva. Sa malim prekidima zbog životnih putešestvija, uglavnom sam pratila odvijanje njenog života. Jedan brak, rađanje djece, ne znam kako i zbog čega raspad tog braka, pa novi brak, odlazak u neke daleke krajeve.
Ponekad bih dobila koju šturu vijest o njoj, i evo jutros ovu radosnu o njenom vjenčanju sa mojim poznanikom.
E sada to ne bi bilo čudno, da su se njih dvoje sreli u Konjicu, Sarajevu, Mostaru, nekom obližnjem gradu, nego se našli, moji poznanici, a jedno drugom sroz nepoznati, tamo negdje u dubinama Amerike.
Kao slučajno.
Opet dokaz da slučaj ne postoji, sve je precizno, nekada i negdje nacrtano i napisano, scenario naših života postoji.
Ona se nakon raznih životnih pretumbacija našla u nepoznatom gradu, dalekoj zemlji, jezik ne zna. Treba ispuniti neke formulare, nema pojma odakle da počne. Pored nje sredovječan muškarac i ona se usudi na klimavom engleskom da ga zamoli za pomoć.
On joj pomaže i ispunjavajući s njom potrebna dokumenta polako saznaje ko je i odakle je. Po završenom poslu on joj se predstavi svojim pravim imenom, na čistom našem jeziku, došao iz iste zemlje prije mnogo godina, tu odradio dobar dio života, asimilirao se u novu sredinu i u tom uredu za strance sudbina ga sačeka u liku moje poznanice. Eno ih sretno vjenčani.
Opet, prije dvije godine nađoh se u mostarskoj bolnici na Bijelom Brijegu. Pored mene leže dvije žene. Jedna iz Mostara, druga iz nekog sela kraj Ljubuškog. Od duga dana razgovaramo.
Mostarka priča kako je preživjela tešku operaciju, a dva dana prije toga od medicinske sestre je dobila brojanicu od velikog duhovnika iz Slovenije. Kada je rekla ime, ostala sam zapanjena, bio je to moj poznanik, dobar prijatelj mojih prijateljica. Prije nego je krenula kući predala mi je brojanicu sa molbom da je proslijedim dalje kada meni bude bolje. Tako sam i uradila.
Druga naša sobna drugarica je osamdesetogodišnja bakica pored koje je stalno njen najmlađi sin koji ne prestaje da se moli za majčin život. Dirnuta tom nježnom slikom zaželjela sam nešto više saznati o njima. I bakica mi ispriča svoj teški i zanimljivi život.
Spomenu da je poslije onog rata, tri godine boravila u selu Ravni Topolovac u Vojvodini kod sestre, te tu upoznala momka i udala se za njega. Ostadoh bez teksta na tu činjenicu.
Moja porodica je iz Ravnog Topolovca.
Pa kad se raspitah u detalje, ispade da smo samo tri kuće udaljeni jedni od drugih. Bakica me pita jesam li poznavala njenog nećaka Jolu. Ma kako nisam i batine od njega dobila kada sam ga iz sigurnosti svog dvorišta izazivala „Jole vole“.
Čuđenju nema kraja, a ja se opet sjetih karmičkih krugova.
Zanimljivo, sutradan po tom otkriću, na hodniku sretnem tek prispjelu gospođu Nadu, iz Ljubuškog, koja mi, nakon mog upitnog podizanja obrva na njen izrazit banatski naglasak i ekavski govor, reče da je, eto iz Ravnog Topolovca kod Zrenjanina.
Napominjem da je to malo mjesto, ni po čemu važno, slijepo crijevo u okrugu Zrenjanina. Ali eto tri nas Topolovčanke sastavi sudbina u jednom vremenskom trenutku na jednom sasvim lijevom mjestu u odnosu na našu zajedničku poveznicu.
Što vam ovo govorim?
Da budete pažljivi prema ljudima koje srećete u svojim životima, niko nije nevažan, niko nije slučajan i sa svima imate neku vezu. Možda će tako svima biti bolje.
Kao što reče stara pjesma „nasmiješi se svakom, jer ne znaš ko će sutra doći ljubav da ti da.“
