PIŠE: Mirjana Kapetanović
Nekada su sve naše majke imale korpicu sa koncima, vunicama, iglama raznih veličina i po jednu pregorjelu sijalicu na koju bi natakle poderane čarape i tako ih krpile. Da, nekada su se čarape krpile.
Sada se jednostavno bace i kupe se nove. Nisu skupe. Nekada su ljudi bili cijenjeni, svi po nečemu. Kada bi se neko odselio u drugo mjesto dugo bi se pričalo o njemu i pamtio bi se taj pojedinac po svojim riječima i djelima.
Nekada se dugo žalilo za mrtvima. Nosila se crna odjeća godinu dana, televizija se odjavljivala i pečatila na isto toliko vremena dok traje žalost.
Nekada bi se “prosula pasja čorba” u familiji, pa bi se smrti vezale i redale jedna za drugom, a crnina se godinama nije skidala u toj kući, televizija nije gledala, osim kada bi išli kod komšija da pogledaju vijesti i važne utakmice. I dugo se pričalo o mrtvima. I provodili se svi parastosi i daće, sedmine i četeresnice i polgodnice i godišnjice, dolazile komšije na te tužne događaje, pa se pola pilo, pola u zemlju prosipalo za dušu pokojnika.
Lako se riješavamo poderanih čarapa. Niko ih više ne krpi. Lako se riješavamo ljudi koji odlaze. Zaboravljaju se njihovi likovi i djela.
O mrtvima se priča koliko se silazi sa strme Musalle.
Niko više ne nosi crninu za svojim mrtvim ni šarene šalove na glavama.
U vrijeme korone, mrtvi su brojke koje se kazuju javnosti u dnevnim izvješćima, pa su i toliko nevažne da jedni zvaničnici kažu 11 drugi 15 mrtvih kao da onih 4 između nisu nikada postojali i nisu bili važni, a cijeli životi sa svim svojim raznolikostima dobrima i zlom su u tim lako prebrisanim brojkama.
Kakvi smo mi to ljudi postali da nam se Bog smiluje.
Možda je zaista došlo vrijeme da nas ti najavljeni roboti ili androidi zamjene, i onako je čovjek onaj koji je osjećanjima i ljudskošću obilježen, a mi nismo više to.
