PIŠE / Habib Hodžić
Bilo je rano proljeće 1980. godine.
Mart je mirisao na buđenje prirode, ali u zraku se osjećala napetost teža od jesenje magle.
Drug Tito je, ležao bolestan u Ljubljani, a cijela Jugoslavija, pa tako i Glavatičevo u opštini Konjic disala je na škrge od brige.
Mjesne zajednice, od najudaljenijih do centra bile su u stanju povišene pripravnosti.
Dežure su bile obavezne, a izvještaji o političko-bezbjedonosnoj situaciji su se redovno dostavljali u bazu.
Komitet za Opštenarodnu odbranu i Društvenu samozaštitu (ONO i DSZ) MZ Glavatičevo, ozbiljan kolektiv, s punom je odgovornošću sastavljao rasporede dežurstva.
Imena su se redala pažljivo, birani su najpouzdaniji. Među njima se, nalazilo i ime Osmana Tinjaka.
Osman, domaćin koji je bio “prilično dobro stojeći,” bio je primjer uzornog građanina. Ili je bar tako bilo do prije nekoliko mjeseci. Naime, Osman, iako je već bio oženjen, odlučio je da u svoje domaćinstvo dovede još jednu suprugu. Dvije žene pod jednim krovom.
Ova vijest, naravno, proširila se brže od požara na suhoj travi i stigla do ušiju članova Komiteta.
“Kako to, druže Osmane?! Zar ugled?! Zar primjer?!” Šaputalo se u hodnicima Mjesne zajednice.
Njegovo “proširenje porodice” shvaćeno je kao ozbiljan udarac na moralni lik socijalističkog čovjeka.
Više nije bio “podobna” osoba za tako odgovornu dužnost kao što je dežurstvo u ovim osjetljivim vremenima.
Bojali su se da bi Osman, sa svojim blago rečenim neuobičajenim načinom života, moga napraviti neki “ispad.” A ispad u tim trenucima nije dolazio u obzir.
Tako je pala odluka. Osmanu treba reći da više ne može dežurati. Ali, ko da mu saopšti tu vijest? Ko da stane pred Osmana, za kojeg se govorilo da je “spreman na sve” kad se zainati?
Izbor je pao na Habiba, čovjeka poznatog po strpljenju i valjda, po tome što je imao dovoljno živaca za ovakve situacije.
U Komitetu su Habiba ispratili savjetima da bude na oprezu, da se pazi, jer Osman…Osman je nepredvidiv.
Habib je, s knedlom u grlu i mislima o Osmanovoj “spremnosti na sve,” krenuo put radnje gdje je Osman radio.
Ušao je unutra, a Osman ga je, veseo i bezbrižan dočekao.
“Šta treba, Habibe? Reci slobodno! Što si mi to nešto ozbiljan?” Ponavljao je Osman nekoliko puta, primjećujući Habibovu neobičnu ukočenost.
Habib je, skupljajući hrabrost, nekako jedva izustio: “Osmane…znaš…donesena je odluka…ti više ne možeš dežurati.”
Čekao je eksploziju, ljutnju, možda i prijetnje. Ali Osman se samo…nasmijao. Istinski, srdačan smijeh odjeknuo je radnjom. Habib je ostao zbunjen.
“Ma hajde, Habibe, na kafu!” reče Osman, odmahujući rukom.
“Vjeruj mi, te su mi dežure već bile na vrh glave! Taman posla da se brinem još i o bezbjednosnoj situaciji kad sam kod kuće jedva uspostavio mir između dvije strane svijeta.
I tako, uz šoljicu kafe Osman je proslavio svoje “razrješenje” dužnosti, dok je Habib shvatio da Komitet, uprkos svom “znanju” o ljudima, ponekad precjenjuje stvari.
