PIŠE: Hodžić Habib
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u Glavatičevu, motel je bio centar društvenog života, a naročito jedan sto za kojim su se često okupljala trojica nerazdvojnih jarana: Jusuf Razić, Mujo Tucaković Cinkin, dva velemajstora uzgoja kupusa i Risto Savčić, starina od osamdeset ljeta, čija je mudrost bila jednako bogata kao i njegov smisao za humor. Toga su dana, čini se, kupusne brige ostavili po strani, a čaše su se sve češće praznile pa je i pjesma krenula iz duše. I dok je “Župo valo i Neretvo vodo, žao mi je što iz tebe odo,” odjekivala motelom, raspoloženje je raslo do usijanja.
Baš kada je harmonija dostigla vrhunac, na vratima se pojavila narodna milicija – bio je to milicioner poznat po svojoj strogoći. Prišao je stolu s izrazom lica koji je obećavao sve ne samo dobru vijest. Izvukao je blok i olovku, a Jusuf i Mujo su već znali šta slijedi. “Drugovi, narušavanje javnog reda i mira pjevanjem…to će biti kazna,” promrmljao je milicioner, dok su se Mujo i Jusuf nemoćno pogledali, očekivali su to. Milicioner je krenuo pisati, a Risto je samo sjedio, smireno s laganim osmijehom na licu, kao da se sve ovo dešava nekom drugom.
Međutim, kada je milicioner završio sa pisanjem kazni za Jusufa i Muju, a Risti ni riječi, starina se naglo uspravio, “Čekaj malo, druže! Pa zar je ovo pošteno?” zagrmio je Risto, čiji se glas odjednom premetnuo iz veselog u prilično ozbiljan. “Ja sam, bogami, svaku pjesmu započeo! Ja sam pjevao iz petnih žila, grlo sam rastrgao! I ja sam da ti pravo kažem, bio glavni dirigent ovog našeg pjevačkog hora! A ti meni ne pišeš kaznu, a ovoj dvojici pišeš? Pa to ti, bogami nije pošteno ni pred bogom ni pred narodom! Nisi pošten, druže milicioneru, to ti kažem! Ja sam ti pomogao da tu šapku stavoš na glavu, a izgleda da ću ti je i skinuti!”
Milicioneru, se lice pretvorilo u upitnik, Ristine riječi su imale težinu jer se znalo da je starina bio ugledan i utjecajan u selu, čovjek koji je “gurao” ljude na pizicije. Pretpostavka da mu Risto može “skinuti šapku” bila je dovoljna da se milicioner zamisli. Pogledao je Muju i Jusufa, pa Ristu, pa opet u svoj blok, ne znajući šta da učini.
Nasta tišina, Jusuf i Mujo su jedva zadržali smijeh, a Risto je stajao, ponosan i prkosan. Milicioner je shvatio da je u nezavidnoj poziciji. Ako napiše kaznu Risti, mogao bi imati ozbiljnih problema. Ako ne, to bi značilo da priznaje svoju “nepoštenost”. Nakon kratkog, ali teškog razmišljanja, milicioner je uzdahnuo, pa progovorio: “Dobro, Risto, dobro! Ovaj put ti opraštam, ali da znaš, samo zbog tvojih godina i zbog toga što si eto, pjevao srcem. Ali da mi nisi više nikada spominjao ‘skidanje šapke’!”
Risto se zadovoljno osmjehnuo, a Mujo i Jusuf su se jedva suzdržali da ne prasnu u smijeh. Milicioner je pokupio svoje stvari i otišao, ostavljajući trojicu jarana da nastave s “narušavanjem javnog reda i mira,” sada sa još većim žarom odjeknu motelom, “Župo valo ne bi te volio, da se nisam u tebi rodio”. I tako je Risto, mudar i lukav, još jednom pokazao da godine donose ne samo bore, već i izuzetnu sposobnost pregovaranja s milicijom.
