PIŠE: Habib Hodžić
Sunce se polahko spuštalo iza okolnih brda bacajući duge sjene na prašnjavi put prema Glavatičevu. Ispred zadružnog doma se slegla nakon što je snažni TAM-ić mostarskih registracija zakočio. Mladi vozač, zdepast momak rumenih obraza po imenu Ante, izišao je iz kabine protežući leđa. Trebalo je vremena dok radnici natovare orahove trupce, pa je odlučio potražiti malo osvježenja u lokalnoj kafani.
Za jednim od drvenih stolova sjedila je četvorka lokalnih ” liski” Ramo, Pero, Alija i Čano, upravo se vodila žustra rasprava o prinosu šljiva te godine.
Ante je sramežljivo stao na vratima, a Pero ga je odmah primjetio svojim sokolovim okom.
“Ooo, vidi ti uljeza,” poviče Pero sa smiješkom. “De bolan mali, ovamo! Nećeš valjda stajati na vratima k'o strašilo!”
Ramo klimnu glavom u znak pozdrava, Alija podiže ruku, a Čano ga prodorno pogleda.
“Sjedi, bolan, sjedi,” ponudi ga Ramo. “Šta piješ? Na naš račun ide prva, da razbijemo led.”
Ante, osjećajući se malo manje stranac, priđe stolu, “Hvala vam ljudi, može jedna loza,”
Dok je Ante ispijao svoju lozu, Pero ga znatiželjno upita, “A odakle si ti, momak?”
“Iz Ljubuškog” odgovori Ante.
Pero se namršti, praveći se da razmišlja. “Ljubuški, a? “A čiji si?”
“Moj je otac Mate, a majka Anđa,” reče Ante, ne sluteći ništa.
Perino lice se ozari kao da je dobio na lotu.
“Anđa, Anđa…čekaj malo! Znam ja Anđu! Bogami je znam! Reci ti njoj da je puno pozdravlja Pero iz Glavatičeva!”
Ante se nasmija. “Hoću, hoću, nema problema. Baš će joj biti drago.”
Sutradan, Ante se ponovo pojavi u Glavatičevu po još jednu turu trupaca. Na njegovo iznenađenje, ista četvorka sjedila je na istom mjestu u kafani.
Pero ga prvi primjeti i sa širokim osmijehom ga dočeka. “Ooo, evo ga naš Ljubušak! Jesi li pozdravio majku?”
Ante potvrdi:”Jesam, jesam, prenio sam joj vaše pozdrave.”
Pero se nagne naprijed, s iskricama u očima, “I, šta kaže Anđa na pozdrave starog Pere?”
Ante se malo zbuni. Pa…ništa posebno nije rekla. Samo se onako…počela češati po stražnjici.”
Pero se zlobno nasmija i reče kao da otkriva veliku tajnu. “Aha! Znači, sjetila se kud je moja artiljerija tukla!”
Ante ostade zatečen, shvaćajući tek sada Perinu “šalu”. Njegovo lice se zacrveni od neugodnosti i bijesa. “Šta ti to govoriš za moju majku, bolan?!” Poviče Ante ustajući naglo.
Pero se nonšalantno nasloni na stolicu. “Šta? Pa ništa malo se prisjećamo starih vremena. Nismo se valjda naljutili?”
Ramo, vidjevši da situacija prijeti eskalacijom, pokuša smiriti strasti. “De bolan Ante, ne shvataj sve tako ozbiljno. Znaš kakav je Pero, stara liska, voli malo da zadirkuje.”
“Dobro,” reče Ante s teškom mukom. “Samo nemojte mi više takve ‘šale’ zbijati na račun moje majke.”
Pero se nasmija, ovaj put iskreno. “Nećemo, nećemo, bolan. Oprosti ako smo te uvrijedili. Nismo mislili ništa loše, samo malo da se našalimo.
Ramo mu potapša rame: “Tako je Ante, kod nas ti je uvijek veselo.”
I tako se uz još nekoliko pića i nešto blažih šala, napetost raspršila.
