foto: hercegovina.info

Kolika je bratska ljubav i povezanost dobro je poznato. No, da braća ne moraju biti samo oni koji su rođeni od iste majke dokazuje nam i neraskidivi odnos Fazlije Hebibovića i Mladena Golemca iz Mostara, odnosno Jablanice. Oni su, kako nam kažu, “braća po mlijeku”. Naime, okolnosti su dovele do toga da je Fazliju dojila Mladenova majka, a Mladena Fazlijina. Bili su prvi susjedi.

“Rođeni smo u Jablanici, Mladen 5. kolovoza, a ja 26. istog mjeseca. Kada se Mladen rodio njegova majka Mira ga je naravno dojila. Nakon 21 dan sam se i ja rodio. No, nakon dan ili dva kod moje majke je nestalo mlijeka pa me počela dojiti Mira, Mladenova mama. Nakon nekoliko dana dogodila se obratna situacija. Kod Mladenove majke je nestalo mlijeka, pa je moja majka Mima počela dojiti Mladena i mene. Od tada smo ja i Mladen “braća po mlijeku”. Od te 1951. godine traje naše bratstvo i prijateljstvo. Ništa ga nije poremetilo”, priča Fazlija za Hercegovina.info.

Kaže kako je to bratstvo i snažnije od onog “običnog”.

“Sjećam se da mi je jedna starija žena, kada sam krenuo u školu rekla da je to veće srodstvo nego krvno. Tako smo mi veća braća nego oni koji su to po krvi”, kaže”.

“Istina je to. Tako sam i ja čuo od starih ljudi”, dodaje Mladen.

Putevi su im se nekada znali i razići, no uvijek bi se ponovno spojili.

“Zajedno smo išli u školu do 3. razreda osnovne škole u Jablanici. Nakon 3. razreda ja sam preselio u Mostar i nakratko je to naše prijateljstvo bilo prekinuto. No, kasnije se i Mladen sa svojim roditeljima doselio u Mostar i ponovno smo postali ono što i jesmo do danas. Također, tijekom rata naši su se putevi malo razdvojili. Ja sam bio u Norveškoj, a Mladen u Americi, ali nakon povratka smo se i dalje nastavili družiti. Gotovo svaki dan smo zajedno, ako se pak ne vidimo zbog lošeg vremena, stalno smo u telefonskom kontaktu. Ništa se ne može dogoditi da ovaj naš odnos poremeti”, govori Fazlija.

“Mi smo bili prvi susjedi. Očevi su nam radili u istom poduzeću. Naše prijateljstvo je nakratko je prekidano, što odlascima u inozemstvo, što ranijim preseljenjem u Mostar. Jednako tako i kada se čovjek oženi svatko ima svoj život. No, nastavili smo svoje bratstvo evo i do dan danas”, dodaje Mladen.

Ni nesretni rat nije poljuljao njihov odnos.

“Ne, nikada. U većini se toga slažemo i ništa nas ne može poremetiti. O takvim temama i ne razgovaramo”, odlučno kaže Mladen.

“Puno ima lijepih stvari nego se to misli. Nikada neću pristati da kažem istočni ili zapadni Mostar. Ja se svugdje osjećam lijepo i u mom Brankovcu i na Aveniji”.

I njihove obitelji su u prijateljskom odnosu.

“Naravno. Fazlija ima dvoje djece, a dobio je i dva unuka, upoznao sam ih. Ja imam jednog sina u Americi. On je malo daleko, ali obiteljski odnos i prijateljstvo se nastavlja”, ističe Mladen.

Jablanica je, kaže nam Fazlija, bila za sve. Nitko te nije pitao tko si, otkud si, a ni kako se zoveš.

“Tu se napravila prva hidroelektrana i doselili su ljudi iz svih krajeva i svih nacionalnosti. Tu vas nikada nitko nije pitao otkuda si, koje si nacionalnosti i koje vjere. Ona je izrodila puno velikih ljudi. Pa sami znate koliko je iz Jablanice poteklo svjetskih nogometaša, od Vahida Halihodžića, Hasana Salihamidžića pa košarkaša Teletovića, Dalibora Šilića koji je igrao za Široki Brijeg i brojnih drugih”, kaže Fazlija.

Kada se god sretnu uvijek se prisjećaju djetinjstva u Jablanici.

“Kao djeca smo se kupali na Doljanki. Prisjećamo se najviše direktora kina Hasana Halebić koji je nas djecu skupljao, tjerao nas da se zajedno igramo. Donosio nam je velike bombone kojih se mladi i danas ne sjećaju. To je bila takva fešta među nama kao da smo dobili ne znam što. U Jablanici postoji jedna cesta koja vodi iz donje čaršije u gornju. Kada bi snijeg pao roditelji bi nam napravili nešto kao vozilo, pa bi se spuštali niz ulicu. Dolje bi nas čekala gomila ljudi ako si pobjednik. No, iako nisi svi te dočekaju, sudjelovao si nije cilj biti samo prvi”, priča Fazlija uz smijeh.

Često posjete Jablanicu. Nema više njihovih generacija, ali ima njihove škole ispred koje uvijek svrate. Naprave uvijek i fotografiju u sjećanje na sretne dane djetinjstva kada su krenuli u školu.

“Mladen u staračkom domu ima jednu tetku i onda ju idemo obići. Obavezno malo prošetamo Jablanicom. Istina, ne znamo više ljude od tu. Nema tih starih generacija, ili nisu više živi ili su se odselili. Svaki put iskoristimo priliku pa odemo do škole u koju smo išli. Stanemo na isto mjesto gdje smo se slikali 1958. godine kada smo krenuli u prvi razred. Malo se vratimo u prošlost kada smo bili klinci”.

Jablanica je početak, a Mostar sadašnjost njihovog bratstva.

“Već smo rekli kako nas je život nekoliko puta razdvajao, ali ponovno i spojio. Ostat ćemo braća do kraja naših života i to se neće promijeniti”, zaključili su Fazlija i Mladen.

Osim što su u svakodnevnom telefonskom kontaktu, zajedničkim ispijanjem omiljene mostarske kave, jednom u dva tjedna kako nam kažu idu u malo dužu šetnju na mostarske Bare tijekom kojih se ova “braća po mlijeku” osim svakodnevnih životnih tema rado prisjećaju svojih dječačkih dana i anegdota i događaja koji su izgradili ovaj jedan istinski bratski odnos.

*Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

hercegovinainfo

By nk 3

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *