Bilo je to sredinom prošlog stoljeća u Glavatičevu.
Živjelo je dvoje mladih, Salko i Saliha. Pošli su skupa u osnovnu školu, sjedili u istoj klupi, prepisivali kontrolni rad jedno od drugog. Saliha bi se potajno smješkala kad bi Salko, glumeći da ne razumije zadatak, gurnuo svoj list prema njoj. Osjećala je toplinu u grudima već tada, ne prepoznajući je kao ljubav, već kao neku posebnu vrstu sreće.
Završili su osmogodišnju škilu i između njih se rodila ljubav. Bilo je to slatko, nevino doba ašikovanja, ispunjeno obećanjima i tajnim pogledima koji su govorili više od riječi. Salko je nastavio dalje školovanje, a Saliha je bila pravi majstor u tkanju ćilima. Svaka nit koju bi protkala nosila je dio njenih snova o budućnosti sa Salkom. “Sve će biti dobro”, šaptala bi sebi, “samo da je Salko tu.”
Ašikovali su punih sedam godina, a onda su se bezazleno posvađali. “Ma proći će ga, vratit će se,” mislila je Saliha, previše ponosna da popusti prva, ali svaka joj se svađa urezivala u srce. Ali Salko se nije vratio, i Saliha se slomljena i možda vođena inatom, udala za momka iz Konjica. “Neka se ne misli da sam sama,” pomislila je tada, iako joj je duša, plakala za Salkom.
Ali, sreća je bila kratkog vijeka. Nakon šest mjeseci, njen se muž razboli i umre. “Zar je ovo moja sudbina?” pitala se s očajem, osjećajući teret svijeta na svojim mladim ramenima. Saliha je ostala trudna i nakon pola godine rodi sina, dajući mu ime po ocu. U tom malenom biću pronašla je novu snagu, razlog da ide dalje, unatoč dubokoj boli i strahu od budućnosti.
Nakon nekoliko godina, Saliha se ponovo udala za lijepog i kršnog momka. Kad je vidjela kako prihvaća njenog sina, osjetila je neopisivu zahvalnost i toplinu koja joj je dugo nedostajala. Prihvatio je dijete iz Salihinog prvog braka i pazio ga bolje nego svoju djecu. U braku su stekli još troje djece, sina i dvije kćerke. Saliha, žena izuzetne ljepite i inteligencije, dobročinitelj i humanitarac, živjela je ispunjen život. U svakom činu dobrote pronalazila je utjehu i smisao, ispunjavajući prazninu koju je život ostavio.
Opet nakon 45 godina braka, umire i njen drugi muž. Osjećala je neizmjerni umor, ali i duboki mir jer je znala da je proživjela život pun ljubavi i dobrote. Poslije toga, Saliha, umorna od života i svega što je proživjela, vratila se u svoje selo.
Sada u devetoj deceniji života skrasila se u porodičnoj kući gdje se rodila. Gledajući kroz prozor, sjećanja su navirala, ali bez gorčine, samo s mudrošću proživljenog života. I dalje vitalna i pokretna starica, i nikad joj se nebi reklo da je u devetoj deceniji života. Njen osmijeh, iako prepun sjećanja, zračio je spokojom i zahvalnošću za svaki dan.
“Sve je bilo kako je moralo biti,” šapće sebi, a na licu joj zaigra blagi osmijeh, odraz života proživljenog punim plućima sa svim svojim radostima i tugama. Život Salihe bio je poput ćilima, satkanog od najfinijih niti radosti i najgrubljih prediva tuge. U svakom trenutku njene su misli i osjećanja oslikavala dubinu duše koja je voljela, gubila i iznova pronalazila snagu.
