PIŠE: Habib Hodžić
Bila je to famozna ‘95 godina, zrak je mirisao na početak jeseni, ali i na nešto mnogo manje romantično – skoru akciju u dolini Župe. Konjička brigada, poznata po svojoj žilavosti bila je ključna u tim završnim operacijama. Da bi se popunila linija iz pravca Konjica prema Borcima, mobilizacija je zahvatila i one iz radne obaveze, među kojima sam bio i ja – Habib Hodžić.
Zborno mjesto? Ni manje ni više nego Polje Bijela. Vrijeme? Taman kad pijetlovi još nisu bili sigurni je li svanulo ili trebaju još malo drijemati. Mi svježe mobilisani stajali smo u dvije klimave vrste, više nalik na tek probuđenu grupu turista nego na vojsku. Među nama kao svjetionik u sivom jutru, stajao je Huso. Imao je na sebi nešto što je podsjećalo na pidžamu i..papuče na nogama, one kućne.
Komandant, s pogledom koji je mogao probušiti tenk, stao je pred nas. Objasnio je zadatke, onako vojnički. Kad je završio rutinski je upitao: “Ima li ko šta reći?”
U tom trenutku, Huso se nekako otkačio od svoje vrste i napravio par nesigurnih koraka naprijed, papuče su pljeskale po prašnjavom putu, “izvinite komandante,” počeo je Huso, glas mu je bio još hrapav od sna, “a što ono kuriri nisu javili da se ide na liniju? I kako ću ja, bolan, ovo obaviti u papučama?”
Nastao je muk. Mogao si čuti zujanje muhe kilometar daleko. Komandant je prvo pogledao Husu, onda njegove papuče, pa opet Husu. Izraz lica mu se mjenjao brzinom munje – od zbunjenosti, preko nevjerice, do nečega što je opasno ličilo na bijes.
“Izvedi ga!” Zagrmio je komandant, glas mu je bio oštar kao samurajski mač. “Odmah ga izvedi i…strijeljaj!”
Huso, čuvši tu presudu, nije ni trepnuo. Samo se srušio na zemlju kao da ga je grom pogodio. Papuče su mu frcile pored njega. Neki su se uplašili, neki su se suzdržavali da ne prasnu u smijeh.
Komandant je stajao iznad onesvješćenog Huse, a onda se na njegovom licu pojavio mali jedva primjetan osmijeh. “Dobro, dobro,” promrmljao je, “malo sam se šalio. Nego dajte čovjeku čizme.” Nekoliko minuta kasnije, Huso je sjedio na obližnjem kamenu, masirajući čelo i zbunjeno gledajući nove čizme.
Komandant mu je prišao i potapšao ga po ramenu. “Hajde, junače,” rekao je, a u glasu mu se osjećala blaga doza humora, “sad bar nećeš dobiti žuljeve. A drugi put, provjeri šta obuvaš prije polaska na zborno mjesto, da ne bi opet pao u nesvjest od straha.”
Huso je, još uvijek malo blijed, klimnuo glavom i nesigurno ustao. Uz pomoć novih čizama, uspješno je stigao na liniju i koliko se sjećam, časno obavio svoj zadatak.
