Neki dan, šetajući gradom na kružnom toku gledam ljudeskaru po kilaži, kako bjesomučno tipka poziv u pametni mobitel, očito njegova u deficitu. Drugom stranom ulice, bez okretanja prođe starac na klimavom biciklu čija škripa nadjačava i četverotočkaše. Ljudeskara gleda babu u daljini, pa onako djetinje, haman ga više nije stid babe, poče dozivati glasom: “Babooooo, javi se!”
Ako ste mislili da ću kolumnu započeti o “ocu i sinovima”, nepotizmu i medijskom kakanju, varate se. Spomenuti su, makar što se mene tiče davno ispričana priča. Još kada sam predvidio pad onih što su im otvorili vrata u vlasti. Ovi sada što s njima šire nepotizam i dijele sve što se podijeliti može, ne da će pasti, nego zauvijek ostati na dnu političke bare. Živi bili pa vidjeli!
Dok nas “trio fantastikus” uporno uvjerava kako je njihova politika “ostati malo trudan” epohalno otkriće koje “mali zeleni” (među kojima su neki od njih bili upravo dok su bili mali, op.a.) nisu znali proteklih trideset godina, još jedan blud u Mostaru protekao je upravo tako. Svaki pokušaj izvrtanja činjenica zavisnih medija i onih što odavno Bosnu i Hercegovinu vide kao hendikep a ne kao milenijsku realnost koja će ih apsolutno sigurno nadživjeti, ustvari je pišanje uz vjetar. Nije pomoglo ni skakanje s mosta u čast mrzitelja Bosne, inače lajavca iz Laktaša. Nije pomogla ni “svetosavska priča” Portfirija, poglavara srpske pravoslavne crkve, o bajagi ukazanju Save u Mostaru. Ne smije se zaboraviti povjesna činjenica da je Rastko (Sveti Savo) umro u izbjeglištvu, znači kao izbjeglica, ali tražiti ga na mjestima označenim velikosprspskom ideologijom, naprosto je iluzija. Sve je više prostora koji krahom te ideologije ostaju prazni, bez Srba. Manastire na Kosovu je SPC sa političkim vrhom Srbije bila napunila teroristima i arsenalom naoružanja, što je kosovska policija ”ispraznila,” i tako skinula masku malog vuka mirotvorca, četnika sa jevrejskog groblja.
Hoće li, (pogledajte apsurda u formulaciji), “lideri trojke” ko tek rođeni mačići ispod mog prozora konačno progledati? Visokoizabrani premijer bez glasa naroda, košarkaš intelektualac i mehkoguzi europejac, a koji bi zajedno trebalo da predstavljaju Bošnjake u konstrukciji sa “druga dva naroda” koju im je upravo omogućio visoki Švabo, nikako glas građana, ustvari su samo duplo obloženi trojanski konj. Svako ko vidi drugačije ima opasno fatamorganu.
Dok se lajavac iz Laktaša, jer kako drugačije nazvati nekog ko javno negira postojanje Bošnjaka, bosanskog jezika, vjere islam i kulture na kojoj može samo zavidjeti, zadužuje se kod svih i uporno gubi svoju “republiku” na tezgi, a koja je “odbranjena” strašnim zločinima i genocidom, njegov narod će vikati. Dovodeći stotinjak zaluđenika (doveo bi i više ali nema, mortalitet odavno prednjači nad natalitetom u njegovoj “republici” op.a.) na administrativnu granicu “republike” da nam kažu da “granica postoji” očito je da granice gluposti u Bosni i Hercegovini nema.
Gospodar Radobolje pak, raselio je sve svoje Hrvate u Posavini, posebno u “republici” svog pobratima u laži, a onda i svim dijelovima gdje “stoluje” njegova stranka. Zadnjih dana “raseljava” i svoje članstvo. U isto vrijeme pijandura i kafanski udarač, inače ministar odbrane BiH, vodi medijski rat sa svojim intimno nazvanim “bratom Neškom” “troprstom” ispred Predsjedništva BiH, inače ministrom sigurnosti BiH, a kako mu tvrdi “brat” i “šmrkačem bijelog.”
Već sam pisao o tome koliko je pogubno neukošću parirati budalama i nižerazrednim političarima. I umjesto da se ministar iz reda Bošnjaka pozabavi tim pitanjem, preduhitrit će ga mehkoguzi lider i kazati ”Rat je završen prije 28.godina.” Da nije budalasto bilo bi smiješno. Rat je, lideru nečiji, prisutniji sad nego li tad. Samo ti to ne vidiš ili ne umiješ da vidiš, jer se vodi prljavom politikom.
Demonstracija poniženja, kompromisnog naguzivanja “trojke” konstituentnim partnerima iz vlasti, najviše mi liči na jednu anegdotu od prije rata. Popio komšija malo više (nikad manje, op.a.) i da pokaže kako je sin spretan jer njegova “spretnost” sve je nesigurnije držala flašu, uvjeravao je prisutne kampere pored jezera da će njegov sin skočiti sa vrha topole u plićak. Dijete se popelo na topolu pa odozgo gleda. Opasno, ja šta je? Pijani komšija dosljedan svoje pijanosti povika na dijete:
“Skoči sine Sema, ne sramoti babu!”
Trojac je već dovoljno osramotio za makar dva mandata. Ostaje da se sačeka četrnaesti oktobar da li će još jedan od Bošnjaka osramotiti babu ili će konačno skočiti u plićak svoje političke realnosti. Do tada nama ostaje da se počnemo dozivati pameti, otvoreno i glasno. Ne onako stidljivo kako to čini urbanizirana ljudeskara sa početka kolumne. U protivnom, još dugo ćemo imati samo jedan ekran na kojem će nam svako veče prikazivati sapunicu “Budale i sinovi.” Alternativa je ozbiljna muzika na BH radiju 1, jer je u “republici” žalost zbog ubijenih terorista na Kosovu. Jebajiga!
Said Šteta, književnik i novinar
