Gošća trećeg u seriji od deset podcasta „Mrzim kada sama šetam noću“ koji se kroz eksplanatorno novinarstvo baviti problemom nasilja nad ženama je Selma Plančić, aktivistkinja, djevojka, sestra, prijateljica, studentica, osoba sa invaliditetom koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica.
Plančić je o nasilju nad ženama govorila iz perspektive osoba sa invaliditetom i osvrnula se na sve sistemske i arhitektonske barijere koje žene sa invaliditetom doživljavaju, naglašavajući da su one najizraženije i dalje u glavama onih koji diskriminišu. Pričala je i o tome kako Bosna i Hercegovina ima solidne zakonske regulative kada su u pitanju prava osoba sa invaliditetom, ali da se one ne poštuju. Iako, kako ističe institucije sve više rade svoj posao, i dalje se ženama, osobama sa invaliditetom ne vjeruje kada prijave nasilje, zbog stigme i pitanja „ko bi tebe takvu dirao“.
Ona naglašava i da je veliki problem što se većina nasilja nad ženama i generalno osobama sa invaliditetom vrši u krugu porodice, a da što je invaliditet izraženiji i što je osobi za funkcionisanje potrebnije više pomoći, to nasilje postaje izraženije. Po njenim riječima, veliki broj osoba sa invaliditetom, naročito žena u našem društvu, osim fizičkog, trpi i verbalno i ekonomsko nasilje, jer porodice osoba sa invaliditetom smatraju da invalidnina pripada njima, a ne osobama sa invaliditetom, izbjegavaju angažovanje personalne asistencije i nerijetko im je ograničeno kretanje.
Plančić naglašava da žene, osobe sa invaliditetom nailaze i na teškoće prilikom zaposlenja, jer se njihove kompetencije dodatno propituju, da mnogo teže ostvaruju partnerske veze jer se u okruženju partnera uvijek neko nađe ko će ih okarakterisati kao teret i kada se odluče za majčinstvo, da je ono stalno pod upitnikom da li su one sposobne za to.
„Žene sa invaliditetom se jednako plaše mraka kao i žene bez invaliditeta, samo što naš mrak ima i jedno drugo ime, a zove se predrasude i ograničenja. Svako nasilje počinje isključivanjem. Ograničenja su svuda. Ne dopuštam da moj invaliditet bude moj jedini identitet i nikada svoj invaliditet ne stavljam u prvi plan. Moja životna misija je da neka druga osoba sa invaliditetom ne prolazi putem kojim sam ja i ako barem kod jedne osobe uspijem promijeniti ugao gledanja osoba sa invaliditetom bez sažaljenja, kao ljude sa vrlinama, manama i potencijalima, moja misija će biti uspješna.“- govori Selma.
Na pitanje kako javnost gleda osobe na invaliditetom, ona odgovara: „Ne volim kada mediji koriste izraz osobe sa posebnim potrebama. Posebne potrebe ne postoje, postoje samo određeni načini zadovoljavanja istih potreba kod osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Mi imamo potrebe kao i svi ljudi: za normalnim životom, obrazovanjem, zaposlenjem, putovanjima i učestvovanjem u svakom segmentu života onako kako učestvuju i ljudi bez invaliditeta. Mediji nas predstavljaju ili kao heroje, ili kao žrtve, a treba samo da nas predstavljaju kao normale ljude, kako bi nam se omogućilo življenje života sa svim njegovim prednostima i manama.“
Govoreći o tome na koji način se ona izborila sa predrasudama i prihvatila sebe i svoj invaliditet, Selma objašnjava: „Počela sam živjeti život kad sam prestala pokušavati da se riješim svog invaliditeta pod svaku cijenu i prihvatim ga kao takvog. Umjesto fokusa na sami invaliditet, ja sam fokus pomjerila na to da radim na sebi i obrazujem se, da upoznajem druge ljude i dijelim svoja iskustva kako bih pomogla drugim ljudima. Moj fokus više nije na onome što ne mogu, nego na onome koliko mogu.“
