Piše: Ismet Smajlović – novikonjic.ba
U ovo doba buke i bijesa života, kad javnu scenu uveliko zaposjedaju kojekakvi nedoučeni nametljivci i razmetljivci, dobro je, ljekovito je sresti ličnosti koje radom, stručnošću, čestitošću osmišljavaju svoje živote i živote drugih.
Jedan od takvih je i Ćazim Kraljušić, rođenjem Konjičanin, a Posavac, zapravo Orašanin življenjem i djelanjem. Ćazim je, naime, ljekar, čiji rodni grad, a bi 1986. godina, nije imao sluha da ga zadrži, prepozna u njemu dragocjenu, nesvakidašnju ličnost. Doktoru nije preostalo ništa drugo no da se zaputi izvan zavičaja, u pečalbu, stanivši se u Posavini, gdje je i sad u ljekarskoj misiji.
A sad nam se valja malo vratiti u doba Ćazimovog školovanja. Kao gimnazijalac proglašen je za učenika generacije (koja će ovoga ljeta obilježiti 45 godina od mature). Ovom zapisivaču, koji se Ćazimovoj generaciji usudio da bude profesor, u zapamćenju su ostali njegova pribranost, ljubopitljivost, dar za saradnju i uvažavanje drugih, sve vrline koje su se sabrale i u značenju koje isijava ime Ćazim. (U ovojulskim sretanjima obojica smo bili saglasni da je veći podvig biti dobar čovjek no dobar učenik, student, djelatnik). Godine 1979. kao srednjoškolac Kraljušić biva proglašen udarnikom na Saveznoj omladinskoj radnoj akciji u Crnoj Gori. Željnog novih znanja i novog, neprovincijskog života, put ga odvodi u Beograd, gdje završava Medicinski fakultet sa prosječnom ocjenom „blizu 9, bez ijednog obnovljenog ispita“, vraćajući se, obogaćen znanjima i pamtljivim događanjima iz velegradskog života, u zavičaj sa željom da otpočne misiju ljekara.
I kako, rekosmo li, za Ćazima i još nekoliko njegovih generacijskih drugova ne bi posla u rodnome gradu, otisnuo se u Posavinu, najprije u Derventu, potom Bosanski Brod, postajući u Ratnoj bolnici u Tolisi voditelj Kliničkog odjela, specijalizirajući opću hirurgiju u Zagrebu. Kraljušić je sad prim. dr. med. spec. opće hirurgije u Županijskoj bolnici u Orašju. Postignuti rejting u zdavstvu Kraljušić obrazlaže suzdržanim, nenametljivim riječima: „Pa valjda sam prepoznat kao stručan i vrijedan ljekar“.
Da nastane ovaj zapis gotovo da je presudilo saznanje da je Kraljušić „okorjeli“ planinar, bivajući još kao srednjoškolac „zaražen Prenjom“. Gdje sve, i za studentovanja, a naročito nakon zaposlenja, Ćazimova noga nije kročila. Na „počasnom mjestu“ u Kraljušićevom novčaniku nalaze se članske karte planinarskih društava „Lipa“ iz Odžaka i konjičke “Borašnice“. Impresivna je topografija njegovog planinarenja: Vlašić, Durmitor, Zelengora, Plješevica (na kojoj je, spasavajući jednu planinarku, došlo do izražaja njegovo ljekarsko umijeće), potom Šar-planina, Ararat (5.137m), Olimp, Atlasko gorje nadomak marokanskog Marakeša, makedonski Korab, vrh Moldoveanu na Karpatima, popevši se i na „vrh Balkana“-Musalu u Bugarskoj, osvojivši prokletijsko Maja jezerce, vulkansku planinu Teide na španjolskom otoku Tenerife.
Sa tih putovanja kao „suvenire“ donosio je sjećanja na drugovanja. Stari i novi znanci su mu slali poruke, titulirajući ga kao „buraz“, “na mnogaja ljeta dobri druže“,“silo od čovjeka“, „čovječe-penjačino, kud se pentrate?“, a jedna Ćazimova sugrađanka, opčinjena planinarskim podvizima, zapisat će šalozbiljno: „Ne zvala se ja Dina ako za 6 mjeseci ne budem u kondiciji da se izverem makar na Vrtaljicu“ (za neupućene – brdašce ponad Konjica). A kad je Ćazima jedanred opomenula bolest, u Konjic u „vizitu“ pristigla je petorka planinara iz Podgorice, „sve“, reče, „dobrih mojih drugara“, koji su sa Ćazimom osvajali crnogorsko gorje Komove, pritom ne mogavši a da ne prizove i stih „gledajući s Koma plava kako vjetar zamotava…“
Iz grupe Konjičana (brat Edo, Eno Pajić, Mirso Kraljušić s kojima je počesto planinario), najčešće spominjan je Emilio (Emil Bakoš). Ćazim kazuje i ovo: „Na putu prema Komovima, prohodili smo Berane. I ja se dosjetih da tu negdje živi naš cijenjeni gimnazijski profesor Vlado Boričić, pa ga prozovem ne bismo li se zdravili, a on će ti meni: Nećete valjda proći, vrata moga doma su vam otvorena. Tako i bi. Zalazeći u meraklijsku noć, profesorovom sinu-harmonikašu pridružio se, bezbeli, i naš maestro Emil, tako da je koncert, bogami, potrajao do neka jutarnja 2-3 sata“.
Kako je Ćazimova gimnazijska generacija naumila da u avgustu obilježi 45-gošnjicu mature, i o tome pokoju prozborismo. „Rat nas je rasijao svuda. Kad pristignem iz Posavine, sa generacijskim drugarima iz Konjica prodrugujem, vandomovinci se javnu, neki su se i „pritajili“, zašutjeli, sa nekima od njih i planinarim – Milenkom Tomićem, Vesnom Bojčić. A kad sam se neke godine zadesio u Njujorku, gotovo sedmicu domaćin mi je bila moja drugarka Sonja Sarić, a ja sam joj se „odužio“ tako što sam iz Orašja potegao u Konjic i prije tri godine prisustvovao koncertu Hora „Djevojke sa Neretve“, na kome je nastupila i Sonja.
“Uvaženi si hirurg, neumorni planinar, a čime li se još baviš? – ovaj zapisivač priupita Ćazima. “Oraškom tamburaškom orkestru, koji djeluje pri BZK “Preporod”, priključim se, zasviram gitaru, pokatkad zapodjenem i pokoju sevdalinku”. I k tome još: “U Draganovcima, nadomak Orašja, a uz Savu, uz pripomoć drugara zasadio sam voćnjak, u njemu je ponajviše šljiva, jabuka, a i kruške junke su već prezrele. Na ulazu u moje imanjce, kao “predstraža”, raste nekoliko hrastova, da me podsjete na Prevlje, koje se nadvilo ponad roditeljske kuće koja se ugnijezdila na Tuščici, ponad puta koji vodi prema Boračkom jezeru”.
