PIŠE: Habib Hodžić
Duboko u srcu gornje Hercegovine, uz mirnu Neretvu smjestilo se selo Lađanica, ognjište uglavnom porodicama Tucaković. Nisu to bili obični ljudi, bili su to gorštaci čvrstog karaktera, prožeti žilavošću zemlje na kojoj su živjeli.
Poznati po svojoj izuzetnoj marljivosti i fizičkoj snazi, bili su krupni, stameni, ali i nagli, prijeke naravi i brzo bi planuli. Nisu se plašili što se kaže ni cara ni ćesara, uz hrabro srce, i skriveno oružje, uvijek su bili spremni da brane ono što su smatrali svojim. Život im se temeljio na vjekovnim tradicijama stočarstva i zemljoradnje.
Godine 1969., idila Lađanice bila je narušena.
Šumsko industrijsko preduzeće “Prenj” iz Konjica započelo je pripreme za sječu borovine od Glavatičeva prema Lađanici i Orahovu. Plan je bio jasan: poslije sječe uslijedilo bi pošumljavanje, zatim ograđivanje terena žicom i stroga zabrana za ispašu stoke.
Za Tucakoviće, ovo nije bio samo administrativni akt: to je bio direktan napad na njihov način života i opstanka. Njihova stoka, temelj njihovog bogatstva, bila bi ugrožena.
Vijest o namjeri Šumarstva brzo se proširila selom, izazivajući buru nezadovoljstva. Tucakovići su, jednoglasno, poručili. “Nećemo to dozvoliti.”
Brzo su formirali Odbor koji je uključivao predstavnike porodica: Murat, Hamzo, Avdo, Mujo Husin, Halil Aljošev, Meho Medika, i Smajo. Odlučni da pronađu rješenje, pozvali su predstavnike Šumarstva i Opštine na sastanak u Lađanicu. Ali, dogovor nije bio moguć, razlike su bile prevelike, a kompromisa nije bilo na vidiku.
Nakon nekoliko dana, do mještana je doprla informacija da Šumarstvo, uprkos neuspjelim pregovorima, šalje radnike da izvrše doznaku. Za Tucakoviće, ovo je bio poziv na akciju. Bez oklijevanja, grupa se spremila za otpor. Na strateškim mjestima skupili su veće količine kamenja, spremni da odbiju nepoželjne posjetitelje. Međutim, izdaja je vrebala iz sjene, neko iz sela tajno je prijavio njihove namjere.
Na dan dolaska radnika, pojavila su se i dva milicionera sa dugim cijevima, spremni da asistiraju.
Tucakovići su zauzeli položaj u Klačevu dolu u predjelu Osredak, čekajući neprijatelja. Kad su radnici i milicija prišli dovoljno blizu, Mujo je gromkim glasom uzviknuo: “Zalomi desnim krilom!” Trenutak kasnije, Hamzo je naredio “Juriš!” Sa tim riječima, pljuštale su kamenice, a zbunjeni radnici i milicija dali su se u bijeg. Tucakovići su ostvarili privremenu pobjedu, ali znali su da to nije kraj.
Nedugo zatim, uslijedio je poziv od opštinskog suda za prekršaje u Konjicu.
Po hitnom postupku grupa hrabrih Lađaničana proglašena je krivom i odmah upućena na izdržavanje zatvorskih kazni: Murat 30 dana, Avdo 20 dana, Mujo 10 dana, Halil 10 dana, Hamzo 10 dana, Smajo 5 dana, Meho je zbog zdravstvenog stanja, oslobođen.
Vlast je, poučena ovim događajem, tražila pretres kuća i pronalazak skrivenog oružja. Ali, tu je na scenu stupio komandir Manojlović, čovjek koji je dobro poznavao karakter Tucakovića. Shvativši da bi pokušaj pretresa naišao na još žešći otpor, uspješno je spriječio daljnju eskalaciju.
Ipak, uprkos hrabrosti i otporu, Šumartstvo je na kraju izvršilo sječu. Šume su nestale, tereni ograđeni, a ispaša zabranjena. Posljedice su bile katastrofalne za Lađanicu: stočni fond, srce njihove djelatnosti prepolovljen je.
Priča o Tucakovićima iz Lađanice ostala je živo svjedočanstvo o borbi za opstanak, neukrotivom duhu, i cijeni koju su platili za odbranu svog ognjišta i načina života.
