Neretva je u proljeće imala onu svoju specifičnu boju koja je Ćazima uvijek podsjećala na oči njegove Ljubice. Prije nego što je nesretni rat pokidao sve niti koje su vezivale ljude u Župi, njih dvoje su bili jedno tijelo i jedna duša.
On momak sa desne i ona djevojka sa druge obale Neretve – bili su par o kojem je cijela Župa pričala.
Planirali su svadbu u jesen 1992 godine. A onda je stiglo nevrijeme.
Ratna razaranja nisu birala ni vjeru ni ljubav.
Preko noći Župa je postala poprište straha, a sudbina ih je bacila na suprotne strane svijeta. Ćazim sa svojima je završio u izbjegličkom kampu u Njemačkoj, dok je Ljubica s majkom prebjegla daleko, preko okeana, u Kanadu.
Godinama nisu znali ništa jedno o drugome. Pusta gnijezda su ostala iza njih, a bolno srce pritisla je tuga.
Godine su prolazile, a u Ćazimu je tinjala želja da još jednom vidi svoje rodno mjesto. Kada je konačno skupio snage i prešao stari most, srce mu je ubrzano kucalo.
Župa je bila tiha, umotana u gustu maglu koja se dizala s rijeke. Kuće su stajale porušene, a sivi soko je usamljeno kružio visoko na nebu, kao jedini stražar prošlosti.
Ćazim je polahko šetao stazom prema nekadašnjoj Ljubicinoj kući. Od krova nije ostalo ništa, samo goli, garavi zidovi koje je priroda polahko zarastala u korov. Sjeo je na jedan kamen, ubrao list divlje nane što je nicala iz pukotine, protrljao ga među prstima i duboko uzdahnuo. “Zar je moralo ovako, moj sokole?” šapnuo je gledajući u nebo.
U tom trenutku, tišinu je prekinuo šum koraka po šljunku. Ćazim se okrenuo, misleći da je neki zalutali prolaznik ili povratnik. Kroz maglu je dolazila žena, laganim, ali nesigurnim korakom. Na glavi je imala maramu, a u rukama je držala stari, izblijedjeli foto-album.
Kada se približila na svega nekoliko koraka, oboje su zastali. Vrijeme je u sekundi stalo. Iako su godine u tuđini ostavile tragove na njihovim licima, a kosa dobila srebrne niti, oči se nisu mogle prevariti. Bile su to one iste smaragdne oči koje je Ćazim sanjao svake noći u tuđini.
“Ćazime…jesi li to ti?” tiho, jedva čujno izusti Ljubica, a glas joj zadrhta.
Ćazim je ustao, ispustivši list nane iz ruke. Koraknuo je naprijed, nesiguran da li sanja ili je stvarnost. “Ljubice…Ljubice moja…”
Bez ijedne riječi više, našli su se u zagrljaju usred ruševina koje su ih nekada rastavile. Godine samoće, neizvjesnosti i čežnje istopile su se u tom jednom trenu. Sivi soko iznad njih ponovo je pustio svoj oštar krik, ali ovog puta oboma se učinilo da to nije bio krik tuge, već pozdrav onima koji su se vratili.
Sjeli su na stari kameni prag njene kuće. Ljubica mu je ispričala o dalekom Torontu, o hladnim zimama, i stalnom osjećaju da joj polovina duše nedostaje. Ćazim joj je pričao o Frankfurtu i o tome kako nijedna rijeka tamo nema boju njene kose.
“Svi su otišli, i ljudi i djeca,” reče Ljubica gledajući prema pustim selima Župe. “Ali mi smo se vratili.”
“Ognjište se može srušiti, Ljubo, ali ono što je u srcu zapisano, ne može se zapaliti,” odgovori Ćazim, uzevši je za ruku.
Dok je sunce polahko probijalo gustu maglu nad Neretvom, dvoje zaljubljenih, koje je rat razdvojio i raselio na kraj svijeta, sjedilo je zajedno na ruševinama prošlosti, spremni da u svojoj Župi izgrade novu, makar i malu zajedničku budućnost.
Preuzeto Habib Hodzić/FB
