Kada se govori o katastrofalnom stanju putne infrastrukture i sigurnosti saobraćaja u Bosni i Hercegovini, problem se često svodi na nedostatak novca. Međutim, činjenice govore suprotno.
Građani Bosne i Hercegovine su od 2006. do 2025. godine samo kroz akcize i putarine na gorivo u javne budžete uplatili više od 18 milijardi konvertibilnih maraka. To je iznos kojim su se mogle izgraditi stotine kilometara modernih autoputeva, rekonstruisati hiljade kilometara magistralnih i regionalnih cesta, uspostaviti savremeni sistemi zaštitnih ograda, inteligentnog upravljanja saobraćajem i hitnih intervencija te značajno povećati sigurnost svih učesnika u saobraćaju.
Umjesto toga, Bosna i Hercegovina se danas nalazi među evropskim državama sa najlošijom putnom infrastrukturom i među zemljama s najvećom stopom smrtnosti u saobraćaju. Dok razvijene evropske države imaju manje od pet poginulih na 100.000 registrovanih vozila, u Bosni i Hercegovini taj broj višestruko je veći. Takve statistike nisu posljedica slučajnosti, već predstavljaju pokazatelj sistemskog neuspjeha države.
Bosna i Hercegovina još uvijek u velikoj mjeri funkcioniše kroz model upravljanja koji predstavlja naslijeđe socijalističkog sistema, u kojem država prvenstveno raspoređuje javni novac, dok su razvojne investicije često podređene kratkoročnim političkim interesima. Takav pristup je tokom godina dodatno pojačan političkim populizmom, pa se značajan dio budžetskih sredstava koristi za različite oblike socijalnih davanja, subvencija i jednokratnih pomoći kojima se često nastoji zadovoljiti što veći broj glasača.
Socijalna zaštita nesumnjivo mora postojati i država ima obavezu pomoći građanima koji zbog starosti, bolesti, invaliditeta ili drugih objektivnih razloga nisu u mogućnosti sami osigurati egzistenciju. Međutim, kada socijalna politika izgubi jasne kriterije i postane sredstvo političkog dodvoravanja biračima, javni novac prestaje biti razvojni kapital države. Tada sredstva više ne završavaju tamo gdje donose najveću korist društvu, nego tamo gdje donose najveću političku korist.
Posljedice takvog modela danas su vidljive na svakom kilometru bosanskohercegovačkih cesta.
Vozači godinama uredno plaćaju akcize i putarine, a umjesto sigurnije i kvalitetnije saobraćajnice nailaze na oštećen asfalt, propale bankine, zapuštene odvodne kanale, neuređene cestovne pojaseve, dotrajalu signalizaciju i zaštitne ograde koje nakon saobraćajnih nesreća mjesecima ostaju neobnovljene.
Problem postaje još ozbiljniji nakon samih saobraćajnih nesreća. Polomljeni stubovi javne rasvjete, uništene zaštitne ograde, oštećeni saobraćajni znakovi ili neispravni semafori često ostaju mjesecima na istom mjestu i u istom stanju.
To stvara novi problem. Polomljena zaštitna ograda može povećati posljedice naredne nesreće. Neispravan semafor ili oštećena signalizacija mogu izazvati novi sudar. Stub javne rasvjete koji nije zamijenjen smanjuje sigurnost pješaka i vozača tokom noći. Jedna nesanirana šteta vrlo lako postaje uzrok nove tragedije.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, brojne evropske države primjenjuju potpuno drugačiji model. Nadležne službe odmah saniraju oštećenja kako bi se sigurnost saobraćaja što prije uspostavila, dok se troškovi naknadno naplaćuju od osiguravajućih društava ili odgovornih osoba.
Takav način upravljanja javnim novcem i javnom infrastrukturom stvara dodatni prostor za netransparentnost, političke manipulacije i korupciju. Kada ne postoje jasno određeni prioriteti i mjerljivi rezultati, milijarde maraka mogu nestajati kroz brojne budžetske stavke bez stvarnog poboljšanja kvaliteta života građana.
Zbog toga se više ne može postavljati pitanje da li Bosna i Hercegovina ima dovoljno novca za sigurnije ceste. Odgovor je očigledan, ima. Ono što imamo na djelu jesu pogrešni politički prioriteti.
(Vijesti.ba)
