Organizacija samita je bila besprijekorna. Logistika i protokol su funkcionisali kao (švajcarski) sat.
Autor: Bojan Budimac / STAV
“Predsjednik Donald J. Trump stiže u Ankaru, u Turskoj, gdje ga dočekuje turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan uoči samita NATO-a. Amerika se vratila na svjetsku scenu,” bio je post zvaničnog naloga Bijele kuće na platformi X (nekada bila Twitter) 7. jula, ilustrovan sa četiri fotografije dočeka. Druga rečenica je, blago rečeno, zanimljivo priznanje Bijele kuće da je “svjetska scena” u Ankari, kao i to da je Amerika bila van te scene.
Trideset i šesti samit NATO-a 7. – 8. jula u Ankari unatoč preklapanju treba odvojiti od zvanične posjete predsjednika SAD Donalda Trumpa Turskoj. Tako je lakše (pr)ocijeniti rezultate oba događaja. “Merkurijalni” Trumpov karakter je u neku ruku zasjenio samit, koji se ocjenjuje kao uspješan. No, o tom potom.
Organizacija samita je bila besprijekorna. Logistika i protokol su funkcionisali kao (švajcarski) sat. Za razliku od prošlog NATO samita u Turskoj (Istanbul, 28. – 29. juna 2004.), koji je bio nerazlučiv od bilo kog NATO samita u zapadnim gradovima, počev od ceremonije dobrodošlice pa sve do jelovnika na prijemu, ovaj u Ankari je bio promocija i proslava turske kulture i civilizacije.
O dobrodošlici zvaničnika uz zvuke Mehtera (najstarijeg vojnog orkestra na svijetu) bugarska spisateljica Sophia Proneikos je napisala nadahnuti i od turskih medija zapaženi tekst, čije dijelove vrijedi citirati: “Kakav veličanstven osjećaj historijskog kontinuiteta: Vojni savez osnovan 1949. godine kao simbol poslijeratnog svijeta ulazi u Predsjedničku palatu uz pratnju muzike vojne tradicije čiji korijeni sežu u trinaesti vijek. Mehter nikada nije bio samo običan vojni orkestar; bio je oružje.” Objašnjavajući da su zapadne vojske usvojile “turski stil” koji će “kasnije naći svoj put čak i u muziku Mozarta, Haydna i Beethovena”, zaključila je da “ponekad historija ne osvaja civilizaciju mačem.”
“Dovoljan je jedan ritam.”
“I upravo zato sam ovu ceremoniju smatrala tako očaravajućom; ne zato što neko pokušava da oživi Osmansko carstvo, već zato što sam shvatila da Turska razumije nešto što su velike civilizacije oduvijek razumjele: prošlost nije teret – to je jezik, a narodi koji znaju da govore tim jezikom ne prepričavaju svoju historiju samo govorima, jer je ponekad dovoljno nekoliko udaraca u bubanj.”
Jelovnik na prijemu drugog dana je bio praznik raznolikosti kuhinja i ukusa iz cijele Turske.
Ukratko, Turska se predstavila gostima kao svoja, kao zemlja koja ima samopouzdanja da uhvati priključak sa svojom (na Zapadu oklevetanom) historijom, koju je “revolucionarna” republika uz svesrdnu pomoć Zapada pokušala da izbriše, i to je ta velika razlika od 22 godine.
“Nakon što je uvrijedio saveznike na samitu NATO-a, Trump kaže da ga vole” je naslov New York Timesa, koji hvata suštinu (bizarnosti) samita. Paljba koju je prije samita osuo po Evropljanima, je absorbovana i kasnije ublažena (diplomatskim?) naporima genseka NATO-a, koji je gladio Trumpov ego do mjere da je to bilo neprijatno za posmatrati i konstruktivnim pristupom predsjednika Erdoğana (za kojega mislim da je bio jedini odrasli u sobi).
Izjave koje su dali lideri zemalja članica koje su prisustvovale samitu na marginama pokazale su da su pukotine unutar NATO-a u vezi s podjelom tereta, percepcijom prijetnji i sigurnosnim prioritetima i dalje prisutne.
U to spadaju diplomatski neprihvatljive primjedbe grčkog premijera Mitsotakisa usmjerene protiv zemlje domaćina (on je bio vidno iritiran Mehterom), zatim izjava mađarskog premijera Magyara da je “Ukrajina žrtva, ali im nećemo dati oružje”, izjava bugarskog premijera Radeva “podržavamo Ukrajinu, ali im nemamo šta dati u smislu municije”, slična izjava Nizozemske ministarke odbrane Dilan Yeşilgöz-Zegerius, izjava danske premijerke Frederiksen da “Grenland nije na prodaju, svaki saveznik bi to trebao razumjeti”, izjava češkog premijera Babiša “nećemo moći dostići 2% u potrošnji na odbranu” i mnoge druge su dale utisak kakofonije. “Nedostatak zajedničke percepcije prijetnje među saveznicima, erozija povjerenja i poštovanja među njima i slabosti u njihovoj sposobnosti da djeluju prema istim ciljevima… Teško je reći da je na Samitu u Ankari postignuta bilo kakva zrelost ili napredak po ovim pitanjima,” piše Nur Özkan Erbay, kolumnistica dnevnika Yeni Şafak.
Na pitanje Yusufa Erima urednika emisije Strait Talk TRT-World kanala: “Jeste li sigurni da bi, u slučaju situacije s članom 5, odlučnost među 32 članice alijanse bila takva da bi se član 5 aktivirao i da bi svi pojurili na prvu liniju da kolektivno brane svakoga ko je napadnut?” penzionisani američki general i bivši pomoćnik državnog sekretara Mark Kimmitt je bez dvoumljenja odgovorio: “Ne mislim da je američki narod spreman poslati svoje sinove i kćeri da brane Crnu Goru.” Uslijedilo je 5 sekundi tišine, što je za televiziju vječnost.
Ipak, uprkos kakofoniji, samit je iznjedrio deklaraciju od 6 paragrafa (3 minuta čitanja), koju je lakše analizirati uočavanjem čega u njoj nema. Npr. obaveza o pet posto NBD-a izdvajanja za odbranu je “zaboravljena”. No, recimo, da je njome fragilni status quo zadržan. Nije malo. (Pukog poređenja radi, deklaracija iz Istanbula 2004. je imala 46 paragrafa i trebalo je 24 minuta da se pročita, a svijet nije bio tako kompleksno mjesto kao danas)
Bilateralni sastanak Erdoğan – Trump je nesumnjiv proboj u tursko-američkim odnosima. Još prije što je napustio Washington za Ankaru, američki predsjednik je najavio isporuku motora za borbene avione pete generacije KAAN koje razvija Turska vazduhoplovna industrija, odobrenje za isporuku aviona F-35 i ukidanje CAATSA sankcija (zakon o sankcijama protiv američkih protivnika) koje su na snazi od 2018. godine (drugim riječima on lično ih je uveo).
Da li će i u kom vremenskom roku održati riječ je pitanje. No, sama najava je izazvala histeriju ratnog zločinca premijera kulta smrti, koji izigrava državu, Netanyahua, uz snažno terciranje NATO “saveznika” grčkog premijera Mitsotakisa. Njihovo skičanje je simultano, a “argumentacija” se svodi da bi isporuka F-35 poremetila neku njihovu imaginarnu ravnotežu snaga u zapadnoj Aziji i/ili istočnom Mediteranu.
Netanyahu je već pokrenuo sve lobije pod kontrolom Izraela, a pakuje i kofere da u Washingtonu lično ubjeđuje Trumpa da se okani jednostavnog principa da između saveznika ne treba da postoje embargoi i sankcije. Biće zanimljivo vidjeti da li će Trump, kome je Ankara, kao poraženom u ratu protiv Irana (samo još to ne može da si prizna), pružila “svjetsku scenu” da dva dana živi u ubjeđenju da može da oživi svoj rijaliti “Šegrt” (Apprentice), drugi put nasjesti na Netanyahuove trikove.
Pri tome nije na odmet znati da kupovina aviona F-35 više liči na iznajmljivanje, jer te letjelice mogu biti blokirane (i kontrolisane) iz SAD, pa je histerija narečenih hinena – bez odobrenja Amerike Turska ih neće moći koristiti protiv njih.
“Ni američke sankcije i embargo, niti njihovo ukidanje, nemaju nikakav utjecaj na regionalnu i globalnu moć Turske. U stvari, sankcije ili embargo koje su nametnuli saveznici NATO-a samo su povećali moć Turske,” piše Nedim Şener (Hürriyet), koji vjeruje da Trump ovim potezom pokušava da disciplinuje Netanyahua.
Ukidanje CAATSA sankcija podrazumijeva odricanje Turske od ruskog protuzračnog sistema S-400. Na pitanje Humerye Pamuk od Reutersa (Orhanove sestre) šta će biti sa tim sistemom Erdoğan je zagonetno odgovorio “samo nas gledajte”.
Sa druge strane preprodaja sistema mora biti odobrena od strane Rusije. Spekulacije među dobro obavještenim novinarima idu u pravcu da će S-400 biti prodat jednoj od Zaljevskih zemalja (Katar se pominje kao najjači kandidat), te da je sve već dogovoreno sa Ruskom federacijom.
Ako je to tačno, to je pokazatelj uspješnosti turske diplomatije i jedinstvene mogućnosti održavanja odnosa sa međusobno suprotstavljenim stranama. U kompleksnom svjetskom okruženju to je zavidna sposobnost.
