Pojedine priče počinju tišinom. Momentom šutnje koji ostane nakon što prođete kroz jedan grad, vidite ljude koji “guraju” kroz svakodnevicu, dok negdje u pozadini tinjaju bolna sjećanja. Iz jedne takve tišine nastao je “Što te nema”, nomadski spomenik umjetnice Aide Šehović, koji širom svijeta priča priču o Srebrenici.
Kada je usljed rata, kao 15-godišnjakinja, prognana iz rodne Banje Luke, Aida je bila prinuđena tražiti dom na različitim krajevima svijeta. Turska, Njemačka, i na kraju Sjedinjene Američke Države, iako je svaka ta adresa nosila priliku za novi život, duboko u njoj ostalo je pitanje: Šta znači negdje pripadati?
Nije tada ni slutila da će odgovor pronaći kroz umjetnost. I to ne bilo kakvu, već onu koja se tiče svih nas, Bosanaca i Hercegovaca najviše.
Tako je nastao spomenik “Što te nema”. Iako u njemu nema ni trun klasične monumentalnosti niti kamene hladnoće, “Što te nema” nosi podjednaku težinu. Sastavljen je od hiljade fildžana, od kojih svaki ima ime i prezime, označavajući jednu osobu ubijenu u Srebrenici. Dvadeset godina nakon što je započela ovu priču, Aida je za Klix.ba govorila o tome kako je od jednog običnog predmeta nastao spomenik koji danas pripada cijelom jednom narodu.
Aida Šehović stoji iza nomadskog spomenika “Što te nema” (Foto: I. Š./Klix.ba)
Kad se zločini dešavaju, zašto svijet mirno stoji?
Govoreći o svojim počecima, Aida se prisjeća kako se dolaskom rata promijenio kompletan njen život. Nakon što je izmještena iz svog doma i države, započela je život na nekim drugim mjestima. Postala je izbjeglica.
“Iako još uvijek dijete, bila sam dovoljno odrasla da bez ičijeg objašnjenja razumijem da se nešto strašno dešava. Nisam shvaćala zašto se odrasli bore jedni protiv drugih, zašto ubijaju jedni druge. Sve te strahote dešavale su se u Bosni, a život oko mene nastavljao je teći. Pitala sam se zašto nešto ne učinimo i kako je moguće da cijeli svijet ne stane kad se negdje dešava zločin?”, započinje Aida svoju priču.
Ta pitanja vremenom su postajala samo dublja i veća, probudivši u Aidi ljutnju i prkos s kojima nije znala šta učiniti.
“Kada smo 2004. godine posjetili Bosnu i Hercegovinu prvi put nakon što smo izbjegli, naišla sam na priču jedne žene iz Srebrenice, koja je kazala kako joj suprug najviše nedostaje kada ‘pristavi’ kafu. Nema s kim da je popije – rekla je. To me jako pogodilo, jer je to bio običaj u kojem sam i sama odrasla. Kroz sve selidbe, nove gradove, kulture i jezike, ispijanje bosanske kafe iz fildžana bio je simbol mog identiteta, uspomena i podsjetnik odakle dolazim. Moji roditelji njegovali su tu tradiciju otkad znam za sebe i ona je značila ‘da sam kod kuće'”.
Tako je došla na ideju da počne skupljati fildžane u znak solidarnosti s ljudima, a naročito sa ženama Srebrenice.
“Obratila sam se Udruženju Žene Srebrenice, koje je tada vodila rahmetli Hajra Ćatić. Odmah sam dobila njihovu podršku. One same su prikupile prve fildžane i tako je nastao naš spomenik. Godine 2006. kao studentica, umjetnica, došla sam u Sarajevo preko ljeta i na Baščaršiji prvi put poredala tih 923 fildžana”, priča Aida.
Aida Šehović 2006. godine kada je prvi put poredala fildžane na Baščaršiji
Dio performansa bilo je to da se fildžani napune svježom bosanskom kafom koja ostane nepopijena, baš kao što je ostajala mnogim Srebreničankama. Majkama, sestrama, suprugama… Ime za spomenik, Aida je posudila iz pjesme Jadranke Stojaković “Što te nema”, onog jednog pitanja na čiju se i samu spomen može naježiti.
“Vijest se brzo pročula i ljudi su počeli dolaziti da vide o čemu je riječ. Mnogi od njih donosili su svoje fildžane i redali ih. Neki su samo šutjeli, neki upućivali dove, posmatrali, ali u zraku se osjetila mješavina emocija. Tada sam uvidjela moć umjetnosti. Ona može ‘otvoriti’ ljude i pomoći im da podijele vlastite traume. Svi to radimo unutar svoja četiri zida, ali rijetkost je da ih možemo ogoliti javno, pred totalnim strancima. Bilo mi je jasno da s ovim moram nastaviti”, kaže Aida.
Grad po grad. Trg po trg. Narod po narod. Od 2006. pa sve do 2020. godine spomenik nije prestao putovati. Stockholm, New York, Istanbul, Venecija, Hag, Cirih, Ženeva i Toronto samo su neka od mjesta gdje je oživio. Stotine sitnih šoljica poredanih po asfaltu, prizor je koji je bilo teško zaobići.
“Reakcije su bile različite, kao i sami gradovi, ali ideja je bila upravo zajedništvo. Zajednička solidarnost i empatija, zajedničko sjećanje. S druge strane, bila je čin hrabrosti i otpora. Način da zajedno kažemo ‘ne’ zločinima i poručimo svijetu da ovo što se desilo, i što se i danas dešava, nije u redu”, napominje Aida.
“Svi ubijeni nisu imali mezar, ali su imali fildžan sa svojim imenom”
Kada je 2020. godine “Što te nema” postavljen u Srebrenici, na tlu gdje su muškarci i dječaci razdvojeni od žena, brojao je više od 8.372 fildžana. Bila je tada ujedno i 25. godišnjica genocida, a Aida je shvatila da će taj trenutak označiti i svojevrsnu prekretnicu.
“Bila je pandemija koronavirusa, posjete su bile ograničene i 90% ljudi koji su redali fildžane bili su iz Srebrenice. Bilo je jasno da neće svi ubijeni imati svoj mezar, ali svako je imao fildžan sa svojim imenom. Spomenik je poprimio sasvim drugačiju dimenziju i više nije imalo smisla da putuje i dodiruje tlo neke druge zemlje. Bio je to posljednji put da je postavljen u živoj formi”, objasnila je Aida.
“Što te nema” je posljednji put u živućoj verziji predstavljen 2020. godine u Srebrenici (Foto: Bekir Halilović)
Danas spomenik čeka svoju permanentnu verziju, koja je u procesu izrade.
“Sljedeća faza ‘Što te nema’ je tzv. ‘Cups of Memory’ (Fildžani sjećanja). Riječ je o saradnji s arhitekticom Arnom Mačkić, porijeklom iz Hercegovine, kroz koju ćemo osmisliti savremeni spomenik koji će opet biti interaktivan i participativan, ali koji će imati svoje stalno mjesto. Prvi nacrt očekuje se naredne godine. To je sve što sada mogu reći”, kaže Aida.
U međuvremenu je nastao i istoimeni dokumentarni film, koji je 2024. godine na Sarajevo Film Festivalu imao svjetsku premijeru. Ove godine, 11. jula, film će biti prikazan i u Kvartovskom kinu na Grbavici s početkom u 19 sati.
“Od svoje svjetske premijere, film ‘Što te nema’ je prikazan još 14 puta. Svaki put gledatelji su bili jako emotivni. Kombinacija šoka, tuge, bola i uspomena. Iako je glavni fokus na Srebrenici, u filmu smo uspjeli ispreplesti više priča, zbog čega se publika s njim još više povezala. Najveće komplimente dobila sam upravo od ljudi iz Srebrenice, od Nure Begović, koja je i sama u filmu, do Hasana Hasanovića, koji radi u Memorijalnom centru Srebrenica. Rekli su da je ovo najbolji film ikad o Srebrenici i to je za mene ogromno”, kazala je Aida.
Aida nikad nije prestala raditi na ovom projektu, a danas je u procesu izrade i njegova permanentna verzija (Foto: I. Š./Klix.ba)
Zajedno s ovim projektom kroz godine je rasla i sama Aida. Kad pogleda unazad, priznaje da je za ovakvu ideju trebalo “puno hrabrosti i ludosti”.
“Dok sam studirala i uporedo radila na ovom projektu, jedna moja profesorica pitala me: ‘Sve je ovo super, ali kada ćeš preći na drugu temu?’ U meni je to izazivalo ogroman stres. Pritisak, od kojeg nisam znala da se odbranim, niti kako da na njega odgovorim. Bilo mi je jasno da profesori nisu znali kako da se nose s mojim radom”, kaže.
Odgovor na to pitanje, Aida je dala sama sebi istrajavši dvadeset godina u onome u šta je vjerovala.
“Kad se sjetim početka, shvatim koliko je zapravo bila hrabra odluka upustiti se u ovu priču. Za nekoga ko nije iz Srebrenice, bio je to sklizak teren, koji je zahtijevao moralnu i etičku odgovornost. Ovo nije bila moja priča. Moj otac je živ, i ja nisam iskusila šta znači izgubiti muške članove svoje porodice. No, nisam odustala. Bila je to ljepota mladosti i naivnosti, kad smo prepuni ideja. Mislila sam da mogu promijeniti svijet. I danas, dvadeset godina poslije, mislim isto, ali sam puno svjesnija svih prepreka”, iskreno će Aida.
Nasilje je uvijek izbor, a pogrešne vrijednosti dehumanizirale su svijet
Kroz vlastitu organizaciju, umjetnica danas priređuje i edukativne časove te radionice širom BiH i Evrope. Kako ističe, najvažnija publika su mladi ljudi.
“Dugo vremena bila sam uvjerena da mladima nije stalo. Međutim, uvjerila sam se da griješim. Oni zapravo znaju puno više nego što to mislimo. Stalo im je, ali se osjećaju bespomoćno. Jednostavno, društvo im nije ostavilo drugog izbora. Uvjerili su ih da budu komotni, da je apatija normalna stvar. Da, ako se nešto ne dešava lično nama ili u našoj zemlji, onda nas se to ne tiče. Tako smo došli u poziciju da mirno promatramo užasne stvari, kao što je danas genocid u Palestini, kao što je bio genocid u Srebrenici ili bilo koji drugi zločin u svijetu”, iskrena je Aida, nakon čega nastavlja:
Najstariji fildžan u kolekciji (Foto: Amel Bešlagić)
“Nije normalno probuditi se ujutro i kao prvu stvar na društvenim mrežama vidjeti ubijanje djece u Gazi. Nije normalno da u Bosni i Hercegovini imamo spomenike, grafite i posvete ratnim zločincima, kao ni to da, unatoč činjenicama iz prošlosti, ne učimo svi o jednoj, istoj historiji. Sve to dehumaniziralo je društvo i mladi ne mogu s tim izaći na kraj”, poručuje naša sagovornica.
Kroz svoj rad, umjetnica želi biti inspiracija mlađim generacijama da se suprotstave pogrešnim vrijednostima koje vladaju svijetom, ali i pomoći im da budu promjena koju žele vidjeti.
“Dok je ‘Što te nema’ putovao svijetom, primijetila sam interesantnu stvar. Nijedno dijete nikad nije razbilo niti jedan fildžan. Znalo se dešavati da, kada dođu sa roditeljima, bez ikakvog objašnjenja, odu do kutija, uzmu jedan fildžan i stave ga uz ostale. Zaboravili smo da se ta iskrena ljubav, nevinost i empatija kriju u svima nama. Nasilje nije nešto s čim dođemo na ovaj svijet, nego nešto što se uči i što na kraju preraste u izbor”, naglašava Aida.
New York ili Sarajevo: “Najviše mi je nedostajala humanost, na Zapadu je sve isprogramirano”
Prije tri godine, nakon dužeg perioda življenja u New Yorku, Aida se odlučila vratiti tamo gdje pripada, u svoju domovinu. Bila je to, kaže, jedna od najboljih životnih odluka.
“Desilo se to sasvim spontano. Dok smo snimali film, uhvatila sam sebe kako gledam u jednu tačku i pitam se: Šta ja to radim u New Yorku? To je jedan ogroman grad, koji me dosta toga naučio i uvijek ću ga nositi u srcu. Međutim, znala sam da pripadam u Bosni i osjećala sam ogromnu potrebu da joj se vratim. U početku ta odluka je bila nelogična svima oko mene, uključujući i moje roditelje. Ovdje me nije čekao posao niti išta od čega bih živjela. Došla sam s dva kofera i punim srcem. Danas mogu reći da mi je to bila jedna od najboljih odluka ikad”, emotivna je Aida.
Otkrila je i koja je najveća razlika između života na Zapadu i onoga koji danas vodi u Bosni.
“Uviđam da se u BiH još uvijek ne vrti sve oko materijalnog, jednostavno sam sretna ovdje” (Foto: I. Š./Klix.ba)
“Ono što mi je nedostajalo u New Yorku, i što generalno fali u većini zemalja zapadnog svijeta, jeste humanost. Sve se toliko vrti oko materijalnog, karijere i toga ‘šta si napravio’. Kad se sjetim svog života tamo, shvatim da je sve moralo biti isprogramirano. S najboljom prijateljicom morala sam mjesec dana unaprijed dogovoriti kada ćemo se vidjeti. Nije bilo slobode, samo planovi i obaveze. To je super, ali ne po cijenu da prestanete živjeti. Ovdje još uvijek vidim da materijalizam nije sve preuzeo. Ljepota je u malim stvarima. Da prošetate nakon posla, nađete se s dragim ljudima, popijete kafu, da lijenčarite ako to želite. Ljudi teže tome da su, što bi se reklo, rahat. Moj je život danas bogatiji. Duša i srce su puni otkako sam u Bosni i Hercegovini, i jednostavno sam sretna”, kaže ona.
Iako je odrasla u Banjoj Luci, povratak tamo, kaže, nije bio opcija. Sarajevo joj je priraslo srcu. Tu je izgradila novi život, ali i upoznala svog supruga.
“Banja Luka, kao grad kojeg ja pamtim, više ne postoji. To je tužna činjenica. Promijenila se, a ni ja još uvijek nisam razradila svoje traume. Zbog toga sam izabrala Sarajevo. Mislim da treba otići i vidjeti svijet, ali isto tako mislim da se na kraju svi trebaju vratiti svojoj kući. Kad bi svi tako postupili, Bosna i Hercegovina bila bi najbolja zemlja na svijetu”, ističe.
“Što te nema je spomenik posvećen narodu i bez njega ne može postojati” (Foto: Manka Rabije)
Pred kraj našeg razgovora, Aida se vratila na ono od čega je sve i počelo – ljude. Jer “Što te nema” bez ljudi ne bi postojao.
“Što te nema, ustvari, ne može postojati bez ljudi. To je njihov spomenik, ne moj. Ja sam samo njegov čuvar. Umjetnost, baš kao i sport, kao i muzika, tu je da nas prije svega ujedini, a zatim i da bude pokretač promjena. Međutim, nijedna promjena ne dešava se iznenada, preko noći, već kroz mnoštvo malih stvari koje postaju velika djela kada se udružimo s drugima. Ako uzmemo jedan fildžan, to je samo fildžan, ali ako su hiljade fildžana na jednom mjestu, to je odgovor svakome ko je mislio da će nas izbrisati”, poručuje Aida.
Već godinama, “Što te nema” je djelo koje na poseban način priča svoju, ali više našu, bolnu, priču. Nije to onaj klasični, spomenik od kamena, koji se obiđe i zaboravi, već onaj koji se iznova izlagao ljudskim rukama, noseći u sebi nečije ime. Nečiji gubitak.
Priča koja je počela u tišini jednog iznova sagrađivanog doma, u mirisu kafe koja se nema s kim popiti, izrasla je u poziv upućen svima nama – da ne odvraćamo pogled, da ne šutimo i da zapamtimo. Jer dok god bude onih koji će napuniti makar jedan fildžan, nijedna od osam hiljada tristo sedamdeset dvije duše neće ostati sama.
