Čemu se vraća Esad Bajić: Derviš i smrt čitam kao tefsir Bošnjaka
Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju… pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici.
Ovoga puta donosimo razgovor s bosanskohercegovačkim književnikom Esadom Bajićem, piscem i publicistom koji je do sada objavio 35 naslova: romana, zbirki priča i pjesama, kao i djela iz oblasti islamistike i novije historije.
Bajić kaže da se, prije svega, vraća knjigama koje nije uspio pročitati iz prvog čitanja.
„Onoliko puta koliko je potrebno da me život spoji s njihovim upitnicima. Među njima je Derviš i smrt. U filmovima nemam takvu jasnoću a odabrao bih The Bourne Identity“, kazao je on.
Govoreći o djelu Meše Selimovića, naglašava da je roman prvi put čitao još u osnovnoj školi.
„Svidio mi se jer sam mislio da je to islamska knjiga. Muslimani, tekije, osmanski vakat iz dedinih priča, poglavlja koja počinju kur'anskim ajetima – raritet u tom vremenu. Preskakao sam duge dijelove i lovio radnju. Nisam razumio Nurudina, ali sam volio Hasana. Ahmed Nurudin me počeo plašiti tek kasnije, u medresanskim danima, kad sam u njemu prepoznao nešto svoje. Čovjeka koji zna šta je ispravno. Ima vjeru, znanje, red, disciplinu, riječi. I opet, iz stranice u stranicu, posmatraš kako polako izdaje sve to“, pojašnjava Bajić.
Dodaje da je Derviša čitao u toku rata, na Bjelašnici, u Sinanovićima, jer mu se „našao u ruksaku“.
„Tada sam je prvi put čitao odozgor – iznad pisca. I ja i ljudi oko mene tada bili smo iz drugog piščevog romana. Čitanje s najmanjim utiskom“, ističe on.
Prvo zrelo čitanje, kaže, došlo je nakon rata.
„Prvo zrelo čitanje došlo je poslije rata, kad sam već imao dvadeset i kusur godina. Tad sam već imao svog Nurudina u glavi. Poznavao sam mnoge Hasane, Mula Jusufe, kadije i mutevelije. Ljude koji govore jedno, a nose drugo. Ljude kojima je važnije da prežive nego da budu u pravu. Ljude koji cijeli život provedu uz vjeru, a nikad joj ne dopuste da ih zaista promijeni. Znao sam da mnogi citirani ajeti nisu ispravno navedeni i tumačeni i da mnoge logike romana nisu vjerski utemeljene. Ali upravo tu mi se i otvorila stvarna snaga te knjige. Bilo je to vrijeme kada su mnogi govorili da je Derviš i smrt štetan za Bošnjake. Zato sam mu se vraćao“, kazao je Bajić.
Dodaje da je, što ga je više čitao, sve više mislio suprotno.
„Sve ono što su mu zamjerali stajalo je oko mene u stvarnosti kao dokaz protiv. Teološki citati kojima cilj nije vjera. Dijalozi kojima cilj nije istina nego procedura. Ljudi koji žele pravdu, ali ne borbu. Derviš i smrt sam čitao kao svojevrsni tefsir Bošnjaka i stoji mi kao tamno ogledalo ispred Knjige kojoj se jedino zaista stalno vraćam“, zaključuje on.
Danas, kaže, u tom romanu više traži dijagnozu nego priču.
„Sve druge knjige, pa i Mešine, djeluju mi kao da dolaze s jednog, a Derviš i smrt s drugog mjesta“, naglašava on.
Film kojem se Bajić rado vraća je The Bourne Identity, špijunski triler reditelja Doug Liman iz 2002. godine.
„Prvi put sam gledao kao dobar akcioni film. Danas kad ga pogledam akcija gotovo nije važna, jer radnju znam napamet, ali i dalje ga gledam. Glavni glumac Mat Damon doziva mi kroz sjećanje i prethodne svoje uloge u ovaj film i moj mozak ih onda stavlja u jednu kombinaciju s Bourneom i pravi jedinstven efekat – nudeći različite ideje o tom koliko su naši životi proizvod našeg znanja a koliko iskustva i same sudbine“, pojasnio je Bajić.
