Piše: Habib Hodzic
U Župi je živio Ahmet i njegova porodica, Ahmet je bio čovjek čije su ruke rano upoznale tvrdoću zemlje i težinu nadnice. Kako porodično imanje nije moglo zadovoljiti sve veće životne potrebe, Ahmet je bez zanata u rukama ali sa čeličnom voljom u grudima prihvatao najteže fizičke poslove kod imućnih komšija. Radio je od zore do mraka prodajući svoju snagu za komad hljeba i miran san svoja dva nejaka sina.
Međutim godine su prolazile, a dječiji prohtjevi i želja za školovanjem rasli su brže od Ahmetove nadnice. Gledajući sinove, koji su zaslužili više od pukog preživljavanja, Ahmet je donio tešku odluku. Spakovao je u jedan stari kofer sve svoje strahove, nade i snove, pa se otisnuo u nepoznato – na bauštele daleke Njemačke.
Tamo pod tuđim nebom, Ahmet nije štedio sebe. Radio je i prvu i drugu smjenu, mješao beton i savijao armaturu, a svaki ušteđeni fening slagao je na stranu, misleći samo na jedno: na povratak i na kuću.
Godine teškog odricanja urodile su plodom. Kraj same obale Neretve, nikla je ponosna kuća na tri sprata, sa ljetnom kuhinjom i brižljivo uređenom avlijom. Ali Ahmetov najveći ponos nisu bili zidovi. Njegov najveći spomenik bili su njegovi sinovi. Uložio je sve što je imao – i zdravlje i mladost – da od njih napravi školovane, cijenjene ljude. Završili su fakultete, nastanili se u Sarajevu, a otac im je, sa krunom svog mukotrpnog rada, pomogao da saviju i vlastita gnijezda.
Kada je došlo vrijeme za zasluženu penziju, Ahmet se vratio svojoj rijeci. Sa svojom vjernom suprugom, ženom koja ga je ispratila i dočekala, konačno je ubrao plodove svoga truda. Uživali su u sitnim radostima: obrađivali su bašču, udisali miris zemlje i šetali obalom Neretve. Vikendima bi kuća oživjela – sinovi bi dolazili sa svojim porodicama, dječiji smijeh bi ispunio spratove, a Ahmetovo srce bivalo je veće od planine. Činilo se da je krug života zatvoren na najljepši način.
Ali, sudbina rijetko pita za planove.
Godine su donijele starost, a sa starošću i bolest. Nakon teške borbe, Ahmetova saputnica, stub njegove kuće i života, preselila je na bolji svijet. Ahmet je ostao sam u onoj velikoj kući, dok je Neretva pored njega tekla nekako tiše i tužnije.
U početku sinovi su ga obilazili i pazili. Ali, kako je Ahmetovo zdravlje bivalo sve krhkije, a briga o starom i nemoćnom ocu zahtjevnija, svakodnevnica je počela da uzima svoj danak. Daleko od očiju javnosti, na prijedlog svojih supruga, sinovi doniješe odluku koja će prelomiti Ahmetovo srce. Odlučili su da ga smjeste u starački dom.
Došli su jednog popodneva, sa poluspuštenim pogledima i saopštili mu odluku. Riječi su padale teško, kao kamenje na Ahmetova prsa. Čovjek koji je prolio znoj na tuđim bauštelama da bi oni imali sve, čovjek koji im je sagradio spratove i obezbjedio budućnost, osjetio je kako ga obuzima talas neopisive tuge i uvrede. Zar je njegova žrtva vrijedila toliko? Zar za njega nema mjesta u kući koju je podigao, niti u srcima onih kojima je život podario?
Te noći, kada je legao u krevet, u svojoj sobi s pogledom na rijeku, mrak je postao pretežak.
Sklopio je oči, a kroz tišinu sobe, poput najtužnije molitve, odzvanjale su njegove tihe jecive riječi:
“Neću u dom…Neću u dom…”
Ponavljao je to sve dok mu glas nije utihnuo, a duša potražila utočište tamo gdje nema ljudske nezahvalnosti.
Kada je zora svanula i obasjala Neretvu, sinovi su stigli pred kuću, spremni da oca odvezu na njegovo novo odredište. Kako starac nije izlazio, zabrinuti i sa nekom čudnom težinom u stomaku, ušli su u spavaću sobu.
Na krevetu je ležao Ahmet, nepomičan i smiren. Njegovo umorno srce, koje je izdržalo njemačke zime i teške vreće cementa, nije moglo izdržati studen rođene djece. Ahmet je te noći umro od tuge, ponosan i neslomljen, ostavljajući iza sebe tri sprata kuće i vječno pitanje koje će odzvanjati zidinama kraj Neretve.
