Piše: Habib Hodzic
U Župi, gdje se miris planinskog bilja miješa sa svježinom jutarnje rose, godinama je cvala ljubav Behke i Fahre. Sedam dugih godina su bili jedno srce u dva tijela. Njihovo ašikovanje bilo je protkano obećanjima, tihim šapatima pored bistre Neretve i snovima o kući čiji će prag zajedno preći. Bili su zaljubljeni “do ušiju,” onako kako se voli samo jednom, kada se vjeruje da je čitav svijet stvoren samo za to dvoje ljudi.
Ali sudbina, ta nepredvidiva tkalja, imala je drugačije nacrte.
Došao je dan kada su se putevi, koji su se činili neraskidivo spojeni, nasilno razdvojili. Okrutnosti koje nisu pitale, porodice koje nisu razumjele ili jednostavno hirovi života, učinili su svoje. Fahro je otišao na jednu stranu svijeta, noseći sa sobom miris Behkine kose, a Behka je ostala u Župi, suočena sa prazninom.
Selo je šaptalo. Uvrede su, poput sitnog pijeska, počele da nagrizaju njenu svakodnevnicu. “Sedam godina uzalud,” govorili su jedni. “Ostala je sama,” sažaljevali su je drugi. Behkino srce je patilo, a duša bolovala zbog svega što je moglo biti, a nije.
Nakon što je Fahro otišao, a selo počelo sa šaputanjem, Behka je donijela čvrstu odluku: nikada ne dozvoli da ti srce pati zbog nekoga ko više nije tu i ne pravdaj svoj život nikome. Umjesto da vene u tuzi, Behka je procvjetala u svojoj zrelosti i ponosu.
Njen mir pronašao je onaj koji je oduvijek bio najbliže, a kojeg u vatri mladalačke ljubavi prema Fahri nije primjećivala – njen prvi komšija. On je bio čovjek tihe snage, koji je godinama iz prikrajka poštovao Behkinu vjernost i dobrotu.
Ubrzo su sklopili brak koji je u Župu vratio pjesmu. U toj kući, zid uz zid sa onom u kojoj je odrasla, Behka je pronašla mirnu luku. Život im je bio ispunjen radom, međusobnim poštovanjem i neizmjernom srećom koja se mjerila dječijim smijehom. Dobili su četvero djece, četiri bisera koja su postala ponos čitavog sela. Behka više nije bila ona djevojka što pati: postala je stub porodice, žena koja zrači unutrašnjim mirom – njezina duša više nije bolovala ni zbog čega.
Ipak, najdirljiviji trenutak u njenom novom životu bio je onaj kada se rodilo njihovo prvo dijete. Kada su je pitali koje ime želi dati svome prvorođenom sinčiću, Behka je, bez oklijevanja i sa blagim osmijehom na licu, rekla; “Zvat će se Fahro.”
Njen muž čovjek široke duše koji je znao za njenu prošlost, prihvatio je to s raumjevanjem. To ime za Behku više nije bili simbol boli ili izgubljene ljubavi. Bio je to njen način da sklopi mir sa sudbinom, da oda počast onome što ju je izgradilo i da pokaže da u njenom srcu više nema gorčine – samo čista majčinska ljubav.
Behka iz Župe danas živi sretno, okružena svojom djecom i pažnjom čovjeka koji ju je istinski zavolio. Ona je živi dokaz da se nakon svake oluje može izgraditi tvrđava od ponosa i ljubavi, i da život, uprkos gubicima, uvijek nađe način da nam vrati osmijeh na lice kroz nove početke.
