Na 5. Kongresu Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH), koji je održan u nedjelju, bivši član Predsjedništva BiH i osnivač stranke Haris Silajdžić održao govor u kojem se dotakao aktuelne političke situacije i kandidature Semira Efendića.
U poseban fokus je stavio historijske šanse za ekonomski razvoj zemlje koje su, prema njegovim riječima, svjesno sabotirane.
Silajdžić je tokom svog obraćanja iznio tezu da se u domaćem javnom prostoru već godinama potencira priča o “Aprilskom paketu” kako bi se u zaborav gurnuo stvarni razlog ekonomskog zastoja Bosne i Hercegovine, propast historijskog energetskog projekta.
“Aprilski paket kao dimna zavjesa”
“Nažalost, jedan veliki projekat nije prošao. To su energetski projekti. Tako dobro zataškan projekat. Govori se o aprilskom paketu da se ne bi govorilo o ovom projektu. Tri i po milijarde maraka tada je bio vrijedan taj projekat”, naglasio je Silajdžić pred prisutnim članovima i simpatizerima stranke.
Osvrćući se na famozni Aprilski paket, Silajdžić je istakao da je to tema o kojoj mnogi govore napamet, bez ikakvog suštinskog razumijevanja materije.
“Nadam se da će ljudi priznati da su pogriješili kod aprilskog paketa, ako ga jednog dana dobro pročitaju. Oni koji govore o njemu, vjerujte mi, i priznaju to, čak i profesori prava su mi priznali da ga nikad nisu pročitali, a govore o tome”, rekao je osnivač SBiH.
“Drugi industrijski rast” BiH
U središtu Silajdžićevog izlaganja bio je nesuđeni energetski megaprojekt, koji je podrazumijevao izgradnju novih hidro i termo blokova. Riječ je o investiciji njemačkih investitora koja je bila u potpunosti spremna za realizaciju.
Plan je bio izuzetno povoljan za državu: investitori bi svoja uložena sredstva vratili isključivo kroz isporučenu električnu energiju, dok bi svi izgrađeni objekti i postrojenja od prvog dana ostali u 100-postotnom vlasništvu Elektroprivrede BiH.
U to vrijeme, okosnicu Vlade Federacije BiH činile su SDA i Stranka za BiH. Međutim, kada je ovaj historijski sporazum trebao dobiti konačno zeleno svjetlo, projekat je oboren u Parlamentu FBiH, i to udruženim glasovima zastupnika Stranke demokratske akcije (SDA) i Socijaldemokratske partije (SDP).
“Gotov projekat, investitori su htjeli da dođu, pao je u Federalnom parlamentu na veliku radost tih koji su ga oborili, nažalost”, prisjetio se Silajdžić, dodavši kakve je to posljedice ostavilo na državu: “Taj veliki projekat bi sasvim sigurno promijenio Bosnu i Hercegovinu. To bi bio drugi industrijski rast, otvorile bi se nove mogućnosti i u zemlji i vani. Sve bismo to imali. Moramo doprinijeti tome da sazrije ovo glasačko tijelo, jer je to obaranje bilo odraz jedne nezrelosti i spremnosti na manipulaciju.”
Pored podsjećanja na energetske projekte, Silajdžić je iskazao snažnu podršku aktuelnom predsjedniku stranke, Semiru Efendiću, kao kandidatu za Predsjedništvo BiH, istakavši da on “svojim rezultatima dokazuje da zna raditi i da nije korumpiran”, što predstavlja baštinu i tradiciju ove stranke.
Na kraju, Silajdžić je pohvalio trenutni kurs Stranke za BiH, koja je nedavno odbila učešće u vlasti zbog nepristajanja na političke kompromise na štetu države.
“Meni je drago da je ova stranka ostala na tom putu, da je pokazala da joj je država iznad učešća u vlasti. Po prvi put u modernoj Bosni i Hercegovini jedna stranka nije ušla u vlast, a mogla je, samo zbog toga što se držala principa. Treba to naglasiti ljudima širom Bosne i Hercegovine”, zaključio je Silajdžić.
Šta je podrazumijevao energetski projekat?
Radi se o jednom od najambicioznijih poslijeratnih planova za razvoj energetskog sektora u BiH, čija je početna vrijednost procijenjena na oko 3,5 do 4 milijarde KM (uz dugoročne planove širenja i do 6 milijardi).
Fokus je bio na hidro i termoblokovima. Konkretno, planirana je izgradnja kapitalnih objekata kao što su Blok 7 u Termoelektrani Tuzla, novi blokovi u TE Kakanj, potpuno nova TE Bugojno sa rudnikom, te hidroelektrane poput HE Vranduk i HE Unac.
Ministarstvo je, umjesto raspisivanja klasičnih međunarodnih tendera za izgradnju, odabralo model traženja “strateških partnera”. Najzvučnije ime među odabranim kompanijama bila je velika njemačka državna kompanija EnBW (Energie Baden-Württemberg). Pored njih, u igri su bili i austrijski APET te kazahstanski KazTransGas.
Model je bio osmišljen tako da strani investitori donesu kapital i izgrade postrojenja, a država bi im uloženo vratila kroz koncesionu isporuku dijela proizvedene električne energije na određeni broj godina. Nakon isplate, BiH bi ostala vlasnik moderne energetske infrastrukture.
Do političkog loma došlo je u Parlamentu Federacije BiH, a ključnu ulogu u obaranju ovog projekta odigrali su udruženi glasovi SDA (koja je tada sa Strankom za BiH činila vladajuću koaliciju) i SDP-a (koji je tada bio opozicija).
Zašto je projekat oboren
Zastupnici SDA i SDP-a oštro su kritikovali Vahida Heću i Stranku za BiH zbog procedura. Njihov glavni argument bio je da je izbor EnBW-a i drugih partnera obavljen netransparentno, u zatvorenim krugovima, i da se direktnim dogovorima zaobilazio Zakon o javnim nabavkama. Iz SDP se tada kritikovao proces, a tadašnje strukture su smatrale da se radi o prodaji državnih resursa, te su upozoravali na moguće teške pravne i finansijske posljedice po državu zbog takvih ugovora.
Federalni parlament je odbio potvrditi ovakav izbor strateških partnera, čime je cijeli model poništen. Nijemci (EnBW) i ostali investitori su se nakon toga povukli iz projekta. Elektroprivreda BiH je kasnije godinama pokušavala sama izgraditi Blok 7 (uz kredite kineskih banaka), što se također završilo neuspjehom i raskidom ugovora deceniju kasnije.
