Kad je moja pranena prvi put na TV-u gledala fudbalsku utakmicu, čudom se čudila što toliko ljudi trči za jednom loptom i pitala se zašto svakom ne daju po jednu, pa da svi budu sretni i zadovoljni. Legenda je, ili istina, da je isto rekao Jorge Luis Borges, pisac bez kojeg je nemoguće razumjeti savremenu književnost. Prezirao je fudbal, predavanja na Univerzitetu u Buenos Airesu zakazivao je u vrijeme kad bi fudbalska reprezentacija Argentine igrala utakmice, jer je znao da će na predavanja doći samo oni studenti koje više zanima književnost nego fudbal.
Zašto o ljubavi pjevamo na utakmicama?
„Profesore, ne kvarite nam magiju“ – sjajna je replika moje učenice. Euforija zbog plasmana naše reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u školi u kojoj radim trajala je tri dana. Menadžment škole dozvolio je slavlje na hodnicima za vrijeme pauza između nastavnih sati. Na razglasu smo puštali navijačke pjesme, djeca su organizirano šetala hodnicima, pjevala, ogrtala se i mahala zastavama Republike Bosne i Hercegovine, koje su dominirale nad ovom službenom. To me dovelo do suza – ljiljani su me vratili u 1990-e, u vrijeme sloge, hrabrosti, ponosa, nepokolebljivosti, solidarnosti. Emocionalno sam reagirao i na uspjeh „Sergejevih sinova“, na samog selektora (zbog one utakmice u Srbiji, kad je upozoravao sudiju na brutalne napade na naše navijače), a posebno zbog sreće što među mladima ima ljubavi za Bosnu, što je narod bolji od njegove elite, kako je to sjajno primijetio Kenan Efendić.
Ipak, u jednom odjeljenju, u kojem mi je po programu bio modul „Mediji“, odlučio sam spojiti ugodno s korisnim – slušati pjesme Halida Bešlića i Dine Merlina, koje su sastavni dio muzičkog repertoara naših navijača, i analizirati njihove stihove. Kad smo čuli pjesme, pitao sam učenike o čemu pjesme govore. Odgovorili su precizno da su pjesme ljubavne, govore o patnji zaljubljenog muškarca koji nije sa svojom voljenom ženom, te da veze nemaju sa Bosnom, patriotizmom, a apsolutno nikakve veze sa fudbalskom reprezentacijom. Nakon toga, pitao sam zašto ih pjevamo na utakmicama, kad tematski veze nemaju s fudbalom. Odgovorili su da je razlog tome što se spominju „ljiljani“ i „Bosna“. A kada sam ih pitao da li ti pojmovi, u kontekstu pjesama u kojima se spominju, aludiraju na patriotizam, državnost, uslijedio je muk. A onda i citirana replika. Objasnio sam učenicima da „magija“, ako je osviještena i pod kontrolom, nije problematična, ali da se prioritet uvijek mora davati racionalnom promišljanju, traženju istine i balansu između razuma i emocija.
Ne pada mi na pamet da omalovažavam važnost simboličkog poretka, važnost uspjeha sportskih reprezentacija, vihorenja naše zastave na pobjedničkim postoljima, niti da devalviram emocionalni naboj muškaraca i žena u kilometarskim automobilskim kolonama i na organiziranim gledanjem utakmica – od onih sam koji za ostvarenje dobrih međuljudskih odnosa smatram krucijalnim, ne nužno odobravanje, nego poštivanje prava na emocije. Pa i kad su u pitanju emocije Srba.
Čiju je magiju pokvario Nebojša Vukanović riječima „Niko nema dvije majke“ u intervjuu sa Zvonkom Komšićem na BHRT, koji je postao viralan? Pokvario je magiju samo onih koji ne prihvataju društvenu i političku stvarnost. A u toj stvarnosti, najmanje posljednja dva stoljeća obiluju dokazima da srpska kultura nije kapacitirana da ravnopravno živi uz ili sa drugačijim kulturama, osim u dva slučaja: ako dominira ili ako se njome dominira. U srpskoj kulturi, Bosna je srpska regija, kralj Tvrtko je srpski kralj, Bošnjaci su „izdajnici vere pradedovske“ i tako dalje i tome slično.
Kakvi politički partneri?
Ali ma koliko zvučalo paradoksalno, upravo promjeni te opasne kulturne srpske paradigme mogu doprinijeti srpski političari iz Bosne i Hercegovine, koji se od 2014, i nikad realizirane deklaracije narodnjačkih partija u Bosni i Hercegovini, ponašaju konstruktivno i racionalno. Ne koče državu. Jedan od njih je Nebojša Vukanović. Tačno je da bi zajedno sa Igorom Crnatkom, Mirkom Šarovićem, Milanom Bosićem, Aleksandrom Pandurević – kad bi geopolitičke okolnosti mogle omogućiti da se Bosna bezbolno raspadne, a manji bh. entitet pripoji Srbiji – zasigurno pristao na takav scenarij. Ali svi navedeni, i njima slični, dovoljno su racionalni da vide kako u postojećim okolnostima takvo što nije moguće bez krvi, a kako su autentični srpski nacionalisti (dakle, iskreno zainteresirani za dobro Srba u Bosni i Hercegovini) prihvatili su konstruktivan pristup u političkim procesima u Bosni i Hercegovini. Ne vole Bosnu i Hercegovinu, ali ne onemogućavaju njeno funkcioniranje.
Takvi Srbi Bošnjacima i ostalim patriotama trenutno su sasvim prihvatljiv politički partner. A u perspektivi, za dvadeset, pedeset, stotinu godina, možda njihovi potomci razviju zastavu sa ljiljanima u Banjoj Luci, Zvorniku, Foči… Zašto bi to bilo nemoguće? Mi tu ne možemo učiniti ništa osim – poštivati zakone Bosne i Hercegovine i nastaviti realizirati političku viziju Alije Izetbegovića, prihvatajući da je trenutna politička volja Srba onakva kakva jeste, a ne optuživati ih što nije onakva kakva mi hoćemo i želimo da im bude. I ljutiti se na Kosmički Poredak što su Srbi takvi kakvi su.
Zato, u aktuelnoj konstelaciji odnosa, da li je, zaista, bitno navija li Nebojša Vukanović za reprezentaciju Bosne i Hercegovine ili ne? Sad ću cjepidlačiti – niti u jednom zakonu Bosne i Hercegovine ne piše da njen građanin mora navijati za bilo koju sportsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine da bi se mogao kandidirati za člana njenog Predsjedništva. Ergo, u pravu je Igor Crnadak što od novinara BHRT-a traži izvinjenje, jer svojim „savjetom“ Vukanoviću da se kandidira u Srbiji za predsjednika, jeste uvrijedio sve Srbe u manjem bh. entitetu. Jer većina Srba u toj administrativnoj jedinici Bosne i Hercegovine ne voli Bosnu i Hercegovinu, ali ima pravoživjeti u njoj i raditi u njenim institucijama sistema. Na pravoSrba (i Hrvata) na Bosnu i Hercegovinu pristali smo 25. novembra 1943, to potvrdili 1. marta 1992, pa posljedično imamo državu „tri naroda i građana“. Tako piše u Ustavu i zakonima države. Nigdje ne piše da je moraju voljeti i navijati za njene sportske reprezentacije.
Šta postižemo takvim pitanjem?
Istina, jeste stvar psiho-socijalne devijacije ne voljeti državu u kojoj vaši preci datiraju tri stoljeća unazad, kao Vukanovićevi. Ali da li novinar Javnog servisa platu prima kako bi nam razotkrio psihološki profil Nebojše Vukanovića ili njegove političke stavove. Ponavljam – Vukanović ima Ustavom zagarantovano pravo da više voli fudbalsku reprezentaciju države u kojoj ne živi.Nema pravo da krši zakone države u kojoj živi.
U konačnici, šta mi postižemo pitanjem Srbima i Hrvatima „Hoćeš li navijati za Bosnu i Hercegovinu?“ Ništa, osim očekivanog odgovora, koji će podići tenzije u javnosti i zatvoriti još jedna od ono malo vrata otvorenih za dijalog, koji će kad-tad morati uslijediti, ako nam je stalo sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Žestok otpor srpskohrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini od novinara poželjan je kada njihovi predstavnici krše zakone, a ne kad su u pitanju njihovi objekti ljubavi, bilo da su personalni, religijski, etnički, nacionalni, državni… Svako ljudsko biće ima pravo na svoje emocije, uključujući i nacionalne i državne. Nema pravo, ko zna koji put ponavljam, ne poštivati zakone države u kojoj živi i čije benefite koristi.
A šta pokazujemo tim populističkim pitanjem. Pokazujemo da nam je stalo da nas drugi vole, a ne postavljamo pravo pitanje – Volimo li sami sebe i poštujemo li vlastite emocije?
Neka mi patriotska elita, koja aplaudira Zvonku Komšiću, oprosti, ali u slučaju klinča između Zvonka Komšića i Nebojše Vukanovića, držim stranu ovog drugog. Zašto? Zato što se od 1992. godine borim za nezavisnu, suverenu i građansku državu Bosnu i Hercegovinu, uređenu u skladu sa vizijom njenog prvog demokratski izabranog predsjednika: Bosnu kao ideju čija će realizacija dokazati da principi utemeljeni Augsburškim mirom nisu jedini funkcionalni. Bosnu kao demokratsku državu, onako kako je Alija Izetbegović zamišljao demokratiju: “Stepen demokratije jednoga društva mjeri se odnosom većine prema manjini.” ili „Vlast jačega je činjenica, a ne pravo. Pravo počinje tada i tamo kada i gdje počinje bilo kakva ograničenost te vlasti, naravno ne u korist jačega, nego u korist slabijega.“ Bosnu u kojoj će živjeti i ljudska bića koja je ne vole, ali poštuju njene zakone i žive u skladu s njima.
Od Srba očekujem upravo to – da poštuju zakone Bosne i Hercegovine, a ne da je vole. A od naših novinara, malo introspekcije – način na koji je Zvonko Komšić isključio Vukanovića iz programa, zato što mu se ne sviđaju njegove emocije, bizaran je. Riječima „Ovo je zemlja svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini.“ slagao je i sebe i javnost. Jer njegov odnos prema Vukanoviću zapravo je pokazao da je u Komšićevim očima Bosna zemlja njenih građana i naroda koji misle i osjećaju kao on, a ne svih, među kojima ima onih koji ne dijele njegov svjetonazor, poput potpisnika ovoga teksta, recimo.
Ne želim se petljati ni u čije emocije, pa ni emocije Srba. A ne treba mi ni njihova ljubav za Bosnu, uključujući i fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Znam da ja volim Bosnu i Hercegovinu i znam da ima u njoj dovoljno ljudi koji je vole. Bio sam, i sada sam, kao i drugi, spreman život dati za njenu slobodu, a ne da bi Nebojša Vukanović navijao za njenu fudbalsku reprezentaciju. Ako Srbi u međuvremenu zavole Bosnu… Bogu hvala, nije meni mrsko jedinstvo u različitostima. Ali ako tog jedinstva nema, to treba prihvatiti i racionalno djelovati u skladu s tim.
Adnan Hamdov Pejčinović/Odgovor.ba
