Slučaj pokušaja uklanjanja murala posvećenog pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u mostarskom naselju Ortiješ još je jedan gorak podsjetnik na to da Bosna i Hercegovina, tri decenije nakon rata, i dalje muku muči s nekažnjavanjem veličanja ratnih zločinaca.
Iako je akcija uklanjanja bila zakazana, ona nije provedena. Razlog? Grupa građana okupila se na licu mjesta, koristeći psovke i prijetnje kako bi spriječila radnike da obave svoj posao.
Međutim, ono što više zabrinjava od samog okupljanja mase jeste očigledna kapitulacija institucija i sumnja na “curenje” informacija iz krugova onih koji bi zakon trebali provoditi.
Zakon jasan, ali se ne primjenjuje
Zastupnik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine Sanel Kajan, koji je javno istupio povodom ovog incidenta, podsjeća na Član 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. On kaže da se svako ko dodijeli priznanje, nagradu ili na bilo koji način veliča osobu osuđenu za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, suočava s kaznom zatvora od najmanje tri godine.
U Ortiješu je taj zakon brutalno pogažen. Pitanje koje Kajan postavlja nadležnima jeste to kako je grupa građana znala tačno vrijeme i datum akcije koja je trebala biti poznata samo inspekciji i izvođaču radova.
Odgovor, naravno, ukazuje na duboku ideološku obojenost pojedinih struktura sistema u kojem individue (ili čitave grupe) direktno sabotiraju provođenje pravde, štiteći one koji krše zakon.
Ko je bio Slobodan Praljak?
Za one koji u muralima vide simbole herojstva, podsjećanje na suhe činjenice iz Haaga često je nepoželjno. Slobodan Praljak bio je načelnik Glavnog štaba Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pravosnažno ga je 2017. godine osudilo na 20 godina zatvora.
Praljak je proglašen krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) koji je imao za cilj etničko čišćenje muslimanskog stanovništva s područja tzv. Herceg-Bosne. Osuđen je za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući ubistva, deportacije, zatvaranja u logore (poput zloglasnog Heliodroma i Dretelja) te razaranje imovine. Njegova uloga u opsadi Mostara i rušenju Starog mosta ostala je trajno zabilježena u sudskim spisima kao dio kampanje terora.
Svijet ga najviše pamti po dramatičnom završetku. Trenutak nakon što mu je potvrđena presuda, Praljak je u sudnici popio otrov iz male bočice, uzviknuvši: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu.” Preminuo je nekoliko sati kasnije u bolnici u Haagu.
Njegov čin samoubistva mnogi su pokušali glorificirati kao čin žrtve, ali pravna činjenica ostaje da je umro kao osuđeni ratni zločinac.
Slabost države ili nedostatak volje?
Događaji u Ortiješu nisu samo lokalni problem Mostara. Oni su dijagnoza stanja u cijeloj Bosni i Hercegovini. Dokle god su grupe koje slave zločince jače od inspektora, policije i zakona, pomirenje ostaje samo mrtva riječ na papiru.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona sada je na potezu. Identifikacija onih koji su spriječili provođenje zakona i istraga o tome ko je iznutra “prodao” informacije o uklanjanju murala, jedini su načini da se pokaže da savjesno i odgovorno obavljaju svoj posao. U protivnom, poruka je da zakoni važe samo za one koji nemaju dovoljno glasnu masu iza sebe.
