Kada su upitali šeika Rashida, osnivača Dubaija, kako vidi budućnost svoje zemlje, odgovorio je:
“Moj djed je jahao devu, otac također, ja vozim mercedes, sin land rover, moj unuk će također voziti land rover, ali moj praunuk će vjerojatno opet jahati na devi.” Zašto? Upitali su. “Postoji nekoliko pravila o životu. Teška vremena stvaraju jake ljude, jaki ljudi stvaraju dobra vremena, dobra vremena dovedu do slabih vremena, a slaba vremena odvedu u teška vremena. Mnogi neće razumjeti, ali bogatstvo i luksuz proizvodi parazite, a ne borce za život.” Ova predviđanja nikada nisu bila bliže, pa se čini da će taj oholi, od vjere otuđeni svijet uskoro hodati pješke, nema više ni kamila. Razvrat i nezasita pohlepa, sve je već jamila.
No vratimo se u “bosanski lonac” tamo gdje svaka šuša ubacuje svoje mirođije i najčešće gura otrov. Pa kada probosanski političari, znači oni koji državu Bosnu i Hercegovinu “žive” kao svoju domovinu, ma kako se zvali, molili Bogu ili ne molili, budu sjedali za sto sa krivoustim gospodarem Radobolje i lajavcem iz Laktaša ili njihovim sljedbenicima, neka znaju da preko puta imaju Mačeka-Cvetkovića, Pavelića-Dražu, Tuđmana-Miloševića, Bobana-Karadžića, da imaju protokol mržnje kojem valja odgovoriti jasno, svojim postojanjem, jezikom i kulturom, prije usvajanja dnevnog reda. Ovo podcrtavam da ne bi trebalo opet trideset godina da se “otpakuje” celofan kao jednom parazitu u Bošnjaka, pa likuje kao da je iznova otkrio Ameriku.
Dvadeset devet dana sam slušao velike govore ali prazne. Slušao prijetnje iz iste rupe ali nisam osjećao strah, ni sad ga evo ne osjećam. Slušao ponavljane uvrede, potvore i poniženja i saburio da ne odgovorim.
Ne stiže lijep glas iz velikog trbuha! Ova me rečenica držala smirenim da ostanem, ono skroz nimukajet.
Dok euforično komentarišu okupljanje u tespih “33 bošnjačka prvaka” među kojima ima dobro parazita, vucibatina, lopova i trgovaca “vjeru za večeru” na slici više od pola, ja ne likujem. Na taj tespih ja ne mogu zikriti (veličati Boga, op.a) pa me ubijte eto. Kako jedan reče na ranije objavljenoj slici da slika govori sve, meni je i ta slika kazala samo jedno, onu staru narodnu izreku “S kim si naki si!”
Znam da će dobro uštimani botovi, govornici svih fela, batinaši za svaku izgovorenu riječ, sve svoje raspoložive topove, pa i one ramazanske, upotrijebiti da me demantuju, ali to je moj motiv plus da kažem ono što MISLIM a što ne htjedoh reći u Ramazanu, pa ću odmah citirati dragog Nedžada Ibrišimovića, rahmetli.
Zašto je Bošnjaku danas i ovdje tako teško glasno pomenuti svoju čast, svoje dostojanstvo? Je li stoga što je sto godina bio neprekidno razjedan i zatiran i od svojih i od tuđih, pa i od sebe sama?
Ovo je napisao nekako s kraja rata ali je kontinuitet nastavljen. Od drugih i od nas samih. Ono što smo kao Armija Republike Bosne i Hercegovine časno branili i odbranili od četvrte vojske u Evropi, domaćih četnika i ustaša, Abdićevih budala i kosovaca u svim institucijama države. Oni su bili na jednoj strani a mi skoro pa goloruki, imali smo jedino srce i razum uz nešto vojnog znanja, na drugoj. Danas među nama Bošnjacima, imamo neuniformisane ali pozicionirane neprijatelje, one koji nas pripadnike Armije BiH zovu “Alijinim bojovnicima” koji se zgražaju na ljiljan jer su neznalice da je to milenijski pečat Bosne, koji ukidaju simbol pauna i ime “Preporod” jer su bliži Karađorđu i njegovoj baklji nego li sebi. Danas imamo takve koji bi trebalo da predstavljaju narod Bošnjake, vjeru Islam, državu Bosnu i Hercegovinu. Dvadeset devet dana saburam da ne kažem, kako su mi odvratno bezobrazni iftari za postače i nepostače pred silnim kamerama, dok narod Palestine iftari “ništa” na ruševinama Gaze. Makar ih organizovao prvak ulemski, privrednik skorojević što mu rat bio brat ili onaj što se latio naše kulture da joj krila siječe, ko biva to je za naše dobro. Dvadeset devet dana na televizoru nas uče kojom nogom trebamo koraciti u džamiju, koja je dova najbolja ko dobitna kombinacija na lutriji, pa ga u srkletu gasim i odem u selo da šta zeleni posadim i tako post sačuvam. Dvadeset devet dana slušam kako je Islam prijetnja i Zagrebu i Beogradu i Americi i Izraelu, dok im šejtan ili da prevedem sotona, u avliji mrtvačke sanduke otvara da ih reda ko sardine. Dvadeset devet dana saburam pred izlivima gluposti dobro načitanih koji nas ubjeđuju kako naša književnost treba početi i završiti na pragu kuće fašiste u Travniku. Onda se ibretim da sljedbenici te priče prije odu na taj prag nego li u Šarenu džamiju. O turbetu Ilhamije da ne govorim. Dvadeset devet dana ne izmiče mi misao kako to žena i pisac u Bošnjaka, čije citate dijelite ko da su od Poslanika, odgojila sina četnika Muharema, što po Beogradu sa fašistom i nobelovcem Handkeom ,grdi vjeru Islam, negira genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Muha u đerizu! Dvadeset devet dana nisam spuštao ruke, dovio i sanjao moje drugove što život dali za Bosnu. Hodao s njima po ovim brdima i kamenu, onako bos. Sretao one koji su od muke i nepravde pomrli, pa me u snu pozivaju, hajde ‘vamo. Iz mene progovara kapetan Armije RBiH, što voli Bosnu a sad je dupeglavci, lopovi i maloumni “iz regimente use, nase i podase” krčme za sitnu paru ili jastučenje. Još ih po džamijama pokazuju ko heroje a nisu ni saksiju zemlje oslobodili. Svoje koplje sam progutao, krv u pero sada točim, čuvam grumen zemlje Bosne, kostima da posvjedočim. Zato vas pitam, do kada će Bošnjaci ići za muhom?
Da ništa nisam naučio od mog Ahmed efendije rahmetli, a jesam puno, naučih ovo. Ako ideš za pčelom možda nikada nećeš okusiti meda ali hoćeš mirisati cvijet. Ako ideš za muhom, ode u đeriz (tur. geriz, kanalizacija). Zato za pčelom hodim!
Said Šteta, književnik i novina
