Ako voda dodirne samo kožu a srce ostane suho, onda je pranje nepotpuno. Ova misao učini mi se dubokom iako sam davno rođen i odrastao pored vode. Zato ne čekah da mi dunjalučko vrijeme iscuri, već krenuh tražiti bolji izvor na kojem ću ovo malo duše umiti i napojiti vodom biserno čistom, da joj ljepšeg šerbeta ne išćem. Već se dobro zadeverao da brinem, kako u njedrima umiti, bolje kazati, kako oprati srce ukaljano ovim dunjalukom, misli redam pod kapcima ko ruho. Makar ga crvima ostavljam samo neka ostane čisto. Mislim!
Svaka je kap vode dijete iz utrobe, ovom dunjaluku da bude sjaj u oku i žednoj duši spas. Pa kako more nečist u vodu bacati? Kako vodi na obraz udarati? Kako sebe žeđim umoriti, drugog krivi a od vode živi?
U zemlji, voda je krvotok. U kamenu je kaplja iz koje novi život kreće, pa je tako dijete zemlje i kamena.
Zagledani u vodu, zemlja i kamen osluškuju, ko dijete kada se pusti u avliju, da se igra ali ne zaigra.
– A što se kriješ u zemlji, u kamenu? Upita oblak tamni, ta mješina kiše rodne.
– Ne krijem se brate na nebesima. S tobom i moja duša u zemnim dubinama diše, odgovori voda pa nastavi. Samo se čuvam od ljudskih poganluka da bi insanima bila život. Baš kao i ti svakoj travki što hudi dok joj kap života ne spustiš iz svojih njedara, pa oživi i trava i sve što se naoko već mrtvim činilo.
– Bez mene ste pazar započeli? Nije pazar bez zlatnijeh zraka, ni žeđ mnoga bez njih doći neće.
U tom izroni sunce pa zastade da podijeli zlatne snopove i nebu i zemlji. Tamni oblak ustuknu a voda utiša.
Čovjek, u čijoj kosi isijava srebro, jedino vidljivo blago kojeg ima, promišlja kako pronaći što čišću stazu kojom će proći ostatak svoga puta, sjeti se priče koju je nekad čuo. Helem, jednoga dana, kod mudrog šejh Ahmeda, došla je skupina ljudi da ga upitaju šta je to čudo? On ih je strpljivo saslušao pa odgovori.
– Ako ste mislili da je to hodanje po vodi, nije! I pas i mačka također hodaju po vodi, reče šejh misleći na hodanje po ledu ili plitkoj vodi. Malo zašuti pa nastavi. To je hodanje pravim putem pred Uzvišenim Bogom. Činiti najveći stepen dobročinstva, plemenitosti, časti, poštovanja, lijepog morala, uzvišenosti i počasti. Znati hodati po dunjaluku a da te taj dunjaluk ne potopi. Kao da hodaš po tankoj žici a ispod provalija. Ići kroz strasti, novac, moć, a da ti srce ostane čisto. To je nevidljivo umijeće strpljivih, onih koji iskreno vjeruju. Ne umore se ni kada ih svi zaborave, niti likuju kada ih sav dunjaluk tapše po ramenima. Naprotiv, čine se manjim od mrava. Nije čudo vidljivo na vodi već moć njena koju voda krije. Čovjek prođe prstima kroz kratku bradu, zagrli strah što mu već dirao umoreno tijelo, pa se spusti na trošnu postelju. Neće san! Nije to strah od kojeg se bježi već onaj sa kojim se ostaje budan da zajedno lijepo drugujete. Da znaš kojom nogom prvo koraciti a da u nečist ne staneš. Zagleda se kroz prozor u vodu gdje se noću zvijezde i mjesec toliko nisko spuste da se učini kako se kupaju u vodi. Na trenutak otjera ove misli da ga ne odvuku u pohotu, a znaju, da se insan lahko zaplete ko riba u mrežu, pa mu nema nazad. Koprca se ali džaba.
Potom se zamisli naslonjen na prozor. Nisu mu remetile misli ni zvijezde što su sa mjesecom ašikovale u vodi. Mislio je, kako ego, taj misleći nagon, čovjeka tjera visinama, nadmoći, osvajanju. A vidi kako voda, bježi u dubine. I što se više krije to je čišća, bogatija, u sebi više života nosi. Zato je voda! Da napoji i živo i ono što se ašićare mrtvim čini ali sa vodom oživi. Insan je tragač za izvorom. Samo se zanese ili ga pohlepa oslijepi da i svoj izvor zna nečistim učiniti. Zato voda bježi u dubine. Od insana zaboravnih da se sakrije, od nemarnih da se još sačuva, uvijek svjesna poniznosti iz koje je nastala. Svjedok je na našem licu, klizi niz našu kožu i odnosi sve ono što oko ne vidi. I nemar, i težinu dana, i umor, i nečist pa i tragove pogrešnih misli. Ama sve! Kap po kap, insan se polahko vraća sebi. Onom od čega je najvećim dijelom nastao.
Čovjek se sjeti priče iz djetinjstva, kako su prije u potoku ispod sela, po tri hefte držali snopove lana da omekša, gdje bi nemirna vodena struja ispirala tvrdoću. Onda bi nosili na sunce pa opet u vodu pod stupu. Pola bi uradila voda a pola ženske ruke dok haljinku tkaju. Nije samo voda u čaši od zlata, ti ne budi voda ustajalog blata. Umio se ovom mišlju kao da abdesti, pa se spusti na trošnu postelju. Noć odmakla, kada i zvijezde priguše svijeće pa sijaju tek toliko da sjenke ostave u životu. Čuvanu duboko u njedrima i venama kroz koje je nekad i vatra prolazila, zemlja i kamen pričaju tišinom. – Valja je nečisti sačuvati, začu se zemlje šapat. – Valja, potvrđuje kamen tvrdo i bolno, kao da puca na cičoj zimi, da se u prah pretvara. – I straha! Brižljivo nastavlja zemlja, baš kao mati dok osjeća čistotu kako joj zapljuskuje dubine. – I straha, ja kako. Nečist je u ljudima što se insanima zaborave. Strah je u zvijerima. Đahkad to dvoje zamjenu mjesta, pa još veći nered naprave. Kako god, naše je čuvati vodu i tako čestitu životu udati. U tminama, šušti kao svila među prstima nestrpljive djevojke kraj pendžera, što se obećala dragom a svatovi joj kasne. Niti reći a niti uteći. Tako je i voda čekajući nestrpljiva da se ustima preda, šaptala iz dubina… Tamnica mi prijestolje života, Nisam sužnja tek se tamo skrijem, Moje blago moja je čistota, život nosim da ti žeđi pijem. Svetost vode je suza. Prije zjenice ona prođe kroz srce. Zato suza više vrijedi od izgovorenih riječi zikra što se dušom ne abdeste. Ta u vodi ne vodeni, u kamenu ne kameni. Jahh!
Said Šteta, književnik i novinar
