Negdje između zadnjeg sleta za Dan mladosti i prvog “unboxing” videa na YouTubeu, mi smo – generacija koja je trebala donijeti svjetlo demokratije na brdoviti Balkan – izgubili kompas. Ne onaj politički, taj smo izgubili davno, nego onaj ljudski, roditeljski, onaj suštinski koji ti govori ko si kad se ugase svjetla i ekrani.
Godinama nas uvjeravaju da je naša tranzicija zapela u parlamentima, u korumpiranim tenderima i nacionalnim prepucavanjima. Lažu nas. Ili, još gore, mi lažemo sami sebe kako ne bismo morali pogledati istini u oči. Prava propast našeg demokratskog eksperimenta nije se dogodila u skupštinskim klupama; ona se dogodila za našim trpezarijskim stolovima, u onom svetom prostoru između sarme i pite, gdje smo nekada učili šta je red, a danas učimo šta je trend.
Mi, roditelji iz generacije X i stariji milenijalci, počinili smo neoprostiv grijeh: u paničnom bijegu od “tvrde ruke” naših očeva i jednopartijskog sivila, nismo djeci dali slobodu. Ne. Mi smo ih samo predali drugom gospodaru. Zamijenili smo lokalnu disciplinu, onu koja je ponekad znala i zaboljeti ali je gradila kičmu, za uvezenu, digitalnu “slobodu” koja funkcioniše kao najefikasniji meki autoritarizam u historiji čovječanstva.
Demokratija koja je krepala za sofrom
Sjećate li se onog straha? Onog zdravog straha kad otac samo pogleda preko novina, ili kad majka utiša ton jer “dnevnik počinje”? Mrzili smo to. Kleli smo se da mi nećemo biti takvi, da ćemo mi biti prijatelji svojoj djeci. I šta smo dobili? Dobili smo generaciju roditelja beskičmenjaka koji se boje vlastitog potomstva i generaciju djece koja su emocionalno nepismena, ali tehnološki superiorna.
Naša dnevna soba više nije mjesto okupljanja, to je čekaonica za digitalni heroin.
Osporavam tezu da je demokratija zakazala zbog politike. Demokratija zahtijeva građanina sposobnog za samokontrolu i kritičko mišljenje. A mi odgajamo potrošače impulsa. Onog trenutka kada smo djetetu od tri godine gurnuli tablet u ruke “da malo šuti dok gosti ne odu”, potpisali smo kapitulaciju. Mislili smo da kupujemo mir? Ne, kupovali smo tišinu koja će nas kasnije koštati glave. Zamijenili smo onaj famozni balkanski odgoj – koji je bio sirov, da, ali autentičan – za algoritam geeka sa kapuljačom.
Danas u našim stanovima, iza navučenih roletni, vlada diktatura djetetovog dopamina. Nema više “moraš”. Ima samo “želim”. A to “želim” nije čak ni njihovo. To je želja koju im je implantirao neki inženjer iz Kalifornije, čovjek koji svoju djecu šalje u škole bez ekrana, dok našoj djeci prodaje digitalnu lobotomiju.
Digitalni Goli otok: Prevaspitavanje bez pendreka
Hajde da budemo brutalno iskreni, onako kako samo mi u provinciji znamo biti kad nam prekipi. Svi mi nosimo traume prošlih sistema, priče o Golom otoku, o UDBI, o tome kako se “nije smjelo pričati”. Gnušamo se pomisli na verbalni delikt.
Ali pogledajte u sobu svog tinejdžera. Vrata su zatvorena, lice je obasjano plavičastim svjetlom. Mislite da je on slobodan? Mislite da je ona “građanin svijeta”? Malo sutra.
Oni su na “prevaspitavanju”. Samo što novi komesar ne nosi kožni mantil i ne prijeti batinama. Novi komesar je nevidljiv, zavodljiv i zove se Algoritam. On je efikasniji od bilo kojeg Titovog isljednika. Tito je morao graditi zatvore; Zuckerberg je napravio zatvor koji nosiš u džepu i plačeš ako ti ga neko oduzme.
Ovo je naš novi, digitalni Goli otok. Na tom otoku se tuca kamen besmisla. Svaki “scroll”, svaki “lajk”, svaki “share” je udarac čekićem u vlastiti identitet. Današnja omladina prolazi kroz proces ideološke obrade koji bi postidio i najtvrdokornije komuniste.
Uči ih se šta da misle, kako da se obuku, šta da jedu, koga da “kanceluju” (moderna verzija društvenog strijeljanja), i što je najgore – uči ih se da mrze ono što jesu. Uči ih se da je sve lokalno “seljačko”, a sve uvezeno “urbano”. Biti tradicionalan, poštovati hijerarhiju, znati običaje, poljubiti ruku nani – to je postalo sramota.
U takvom svijetu, paradoksalno, njegovanje tradicionalnih vrijednosti prestaje biti čin konzervativizma. To postaje jedini preostali revolucionarni čin! Biti roditelj koji kaže “NE” TikToku, koji insistira na zajedničkom ručku bez telefona, koji traži da se poštuje komšija i učitelj – to je danas najradikalniji punk koji možete zamisliti. To je otpor sistemu. To je gerila.
Nova Željezna zavjesa u dječijoj sobi
I tu dolazimo do najtragičnijeg dijela ove naše provincijske drame. Često čujemo kako nam je internet donio “povezanost”, kako je srušio granice. Kakva grandiozna laž.
TikTok feed vašeg djeteta je nova Željezna zavjesa.
Ali ova zavjesa ne dijeli Istok od Zapada. Ona dijeli dijete od njegovog vlastitog naslijeđa. Ona stoji kao neprobojni zid između unuka i dede, između kćerke i majke. Ta zavjesa je satkana od kratkih videa, besmislenih izazova i jezika koji više nije ni bosanski, ni engleski, već neki nakaradni pidgin-jezik globalnog konzumerizma.
Imamo porodice u Sarajevu, Tuzli, Zenici itd, gdje djeca ne znaju imenovati ni tri vrste tradicionalnih jela, ali znaju napamet sastojke za neki “viralni smoothie” iz Los Angelesa. Imamo djecu koja su postala izbjeglice “bez države” u vlastitim dnevnim sobama. Fizički su tu, jedu naš hljeb, ali mentalno – oni su stanovnici nekog nepostojećeg Metaverse-a.
Oni ne razumiju kontekst našeg humora. Ne razumiju težinu naše šutnje. Ne razumiju zašto se kafa pije satima. Globalizam im je obećao cijeli svijet, a oduzeo im je jedino mjesto gdje su mogli pripadati. Pretvorio ih je u ljušture koje se pune sadržajem s druge strane okeana.
To je genocid nad identitetom, tihi i nevidljivi, koji se odvija uz naš prešutni pristanak.
Povratak u realnost
Zato, nemojte mi pričati o lošim školskim programima i nesposobnim ministrima. Oni su samo ogledalo nas samih. Mi smo ti koji smo kapiju ostavili širom otvorenu.
Odustali smo od odgoja jer je odgoj težak. Odgoj je sukob. Odgoj je naporan rad. Lakše je biti “kul” roditelj koji dopušta sve, pravdajući to demokratijom i slobodom izbora. Ali dijete ne treba slobodu izbora između 500 hiljada videa; dijete treba okvir. Dijete treba korijen.
Ako želimo spasiti šta se spasiti da, moramo srušiti tu novu Željeznu zavjesu. Moramo biti spremni da budemo “loši” roditelji u očima njihove digitalne sekte. Moramo vratiti “sofru” kao instituciju.
Jer, na kraju dana, kad se baterije istroše i kad serveri padnu, ostat ćemo samo mi, u mraku naše balkanske provincije. I bit će strašno ako u tom mraku, kad zazovemo svoje dijete, ono ne bude razumjelo jezik kojim ga dozivamo.
Demokratija nije propala na izborima. Propala je onog trena kad smo pomislili da “pratilac” vrijedi više od “druga”, i da je virtualni “lajk” zamjena za stvarni ljudski obraz. Vrijeme je da prestanemo biti pasivni posmatrači vlastite propasti. Ugasite ruter. Upalite mozak. Revolucija počinje kod kuće.
