Piše: Jusuf Delić
Selam. Postoje fotografije koje ne hvataju samo lica, već čitave svjetove.
Ova stara fotografija vraća me u vrijeme kada je Lukomir bio ono što mu samo ime i duša nalažu – pravo, staro hercegovačko selo na obroncima Bjelašnice. Mjesto gdje je svaki kamen imao svoju priču, a svaki čovjek ime, prezime i, iznad svega, obraz.
Na ovoj slici zabilježen je jedan cijeli džemat ljudi. Danas nijedan od njih nije među živima. Svi su oni sada rahmetlije, ali njihova prisutnost i dalje snažno živi u sjećanjima nas koji smo ih znali, i u ovoj jednoj zamrznutoj sekundi vremena koja odbija da izblijedi.
Bili su to ljudi prepoznatljivi po svojim bijelim kapama i licima izbrazdanim dubokim borama. Te bore nisu bile obični znaci starosti; one su bile pečat surove bjelašničke klime i teškog, ali poštenog težačkog života. One su nosile priče o mudrosti, izdržljivosti i dostojanstvu kakvo se danas rijetko sreće. Ti ljudi su bili istinska duša Lukomira, njegovo srce i njegov najveći ponos.
Vremena su se promijenila. Danas je Lukomir postao nezaobilazna turistička destinacija. Umjesto onih snježnobijelih kapa naših djedova, danas selom prolaze stranci sa kacigama na glavama, jašući kvadove ili bicikle. Dolaze nam ljudi sa svih strana svijeta – od Kine do Amerike, sa svih kontinenata. Selo je puno, vrvi od života, ali je nekako tiše nego prije.
Mi koji smo poznavali onaj stari Lukomir, onaj koji je mirisao na izvorni život, kada danas dođemo, osjetimo prazninu. To više nije isto mjesto. Nestao je onaj poseban sjaj, ona toplina i jednostavnost autohtonog naroda koji je ovo mjesto činio jedinstvenim na svijetu.
Ova fotografija stoga nije samo obična uspomena. Ona je amanet i bolan podsjetnik na vrijeme kada su ljudi, a ne pejzaži, bili najveće bogatstvo sela. Lukomir danas nudi ljepotu prirode, ali onaj Lukomir sa slike nudio je ljudskost.
Neka je vječni rahmet dušama svima onima koji su Lukomir učinili onakvim kakav je nekada bio – ponosan, prkosan i neponovljiv.
