U zagrljaju Neretve, na desnoj obali, tamo gdje sunce najljepše ljubi kamen i vodu, prostire se selo Lađanica. U tom pitomom kraju živio je Ibrahim Tucaković zvani Ćehaja.
Ćehaja nije bio samo čovjek, bio je živi stub sela. Stamen i čvrst, zračeći onom rijetkom kombinacijom fizičke snage i duhovne plemenitosti. Visok i plećat, s licem koje je sjajilo nekim unutarnjim, nurli sjajem, bio je oličenje dostojanstva. Njegova inteligencija nije bila knjiška, već ona životna, iskovana u mudrosti i vjeri. Bio je čovjek odan Allahu, čije se poštenje nikada nije dovodilo u pitanje.
Njegov dom je bio i neformalna škola života. Bilo da je selo obavila tuga, da se slavilo veselje, da je neki težak posao čekao ruku ili da je nesloga tražila mir, Ćehajin savjet bio je – precizan, blag i nepogriješiv.
U Lađanici su ga svi poštovali, od najmlađih do najstarijih. Kad bi se Ćehaja pojavio na seoskom sijelu, čak bi i oni najstariji ustajali, ne iz obaveze, već iz iskrene počasti, koju su odavali njegovoj moralnoj veličini.
Redovno je išao na džumu u Glavatičevo. Poslije džume, dok bi se džematlije okupile na kafi u obližnjoj kafani, Ćehaja bi bio glavni pripovjedač, čuvar usmene istorije. Njegove pripovjetke nisu bile obične dosjetke: one su bile riznica mudrosti, protkane iskustvom i vjerom. Slušali su ga s milinom, upijajući svaku riječ, jer u njemu nije bilo zlobe, već samo čiste mudrosti. Uvijek besprijekorno obučen, odavao je utisak urednosti duha i tijela. Bio je neprikosnoveni autoritet čija se riječ poštovala bez pogovora. Život je živio mirno i dostojanstveno, dočekavši duboku starost od preko devedeset godina, a nikad nije upoznao bolest.
I tako jednog vedrog sunčanog jutra, Ćehaja je izašao u avliju. Stajao je, a pogled mu je milovao pejzaž. Prešao je okom Lađanicu uzduž i poprijeko, zatim ka ponosnom Orahovu, pa niz Neretvu sve do prostranog Krupca. U tom trenutku obasjan suncem i Allahu zahvalan, iz duše mu je izletio uzvik ushićenja:
“Aman, ljepote od dragog Allaha! Kako je veličanstveno djelo Tvoje!”
U avliji su bili sin Salko i snaha Huma. Okrenuo se prema njima, a na licu mu je blistao mir onog koji zna svoj Put, i rekao im riječi koje su bile posljednji amanet:
“Djeco moja, evo idem, idem gore na sprat, leći ću u krevet, i ja ću inšalah umrijeti. Kad dođete nemojte plakati. Okrenite me po našem propisu prema Kibli, i obavite sve po pravilima Islama. Neka tako bude.”
Rekao je to kao da najavljuje putovanje na koje se dugo spremao. Ćehaja je otišao, a nakon izvjesnog vremena, Salko je, shrvan ali i spreman na ono što dolazi, otišao da obiđe oca.
Zatekao ga je kako je otišao sa ovoga svijeta. Ležao je mirno, kao da je zaspao, sa blagim mirnim osmijehom na licu.
Ibrahim Tucaković Ćehaja, napustio je dunjaluk tiho i dostojanstveno, baš onako kako je živio ostavljajući iza sebe ne sjenku, već blistavi trag vjere, mudrosti i neizmjernog poštovanja.
Bio je i ostao svjetionik Lađanice.
