PIŠE: Habib Hodzic
Mart 1945. godine bio je ključan period za oslobođenje Konjica.
U sklopu završnih operacija protiv okupatorskih snaga, borbe su se intezivirale širom Bosne i Hercegovine. Jedno od žarišta sukoba bila je i planina Ivan, strateška tačka na putu povlačenja njemačkih jedinica.
U jeku tih dramatičnih događaja, u Glavatičevu, mjestu nadomak Konjica, proglašena je opšta mobilizacija. Svi muškarci stariji od 18 godina bez izuzetka, pozvani su u borbu i upućeni na prvu liniju fronta.
Bili su to ljudi različitih životnih dobi i iskustva od kojih mnogi nisu imali nikakvog predhodnog vojnog znanja. Iznenada su se našli u grotlu rata, suočeni sa prizorima koje nisu mogli ni zamisliti.
Među mobilisanim bila su i dva prijatelja, Meša i Mujo, čija će imena ostati upamćena, doduše, ne po herojskim djelima na bojnom polju.
Dok su se na Ivan planini vodile ogorčene borbe, s “lešem do leša”, kako je to narodna pjesma kasnije živopisno opisala.
Meša i Mujo su čim im se ukazala prilika, odlučili da ratne strahote zamijene sigurnošću kućnog praga. Pobjegli su s fronta.
Njihov bijeg nije prošao nezapaženo, a saborci su im, s podsmijehom, iskovali pjesmu koja je postala dio lokalnog folklora:
Na Ivanu leš do leša,
a uz Vrabač bježi Meša.
A za njime ko mašina,
trči Mujo jebušina.
Ova pjesma, iako gruba u svom izrazu, slikovito dočarava kontrast između herojske borbe koja se vodila na planini i individualnog straha koji je svjedočanstvo o složenosti ljudske prirode u ekstremnim situacijama – hrabrost jednih i slabost drugih.
Njihova priča, pretočena u stihove, ostaje kao mali ali upečatljivi detalj u mozaiku završnih operacija oslobođenja Konjica i turbulentnog perioda Drugog svjetskog rata.
